Kada bi im voda došla do grla, ili kap prelila čašu, mnogi građani bivše države koji su se našli u nevolji ili se suočili s nepravdom, nisu išli 'okolo, pa na mala vrata', nego su se odmah žalili direktno Titu. Adresa „Predsjedniku Republike Josipu Brozu Titu“ ili samo „Predsjedniku Titu, Beograd“ bila je ispisana na preko 10 000 omotnica koje su doputovale u Ured predsjednika Republike, samo u prvoj polovini 1979. godine. Kako bilježi naša arhiva, od preko 13 000 pritužbi i različitih predstavki više od 80 posto bilo je upućeno direktno Titu, dok ih je na adrese institucija došlo neusporedivo manje – tek 11 posto prispjelo ih je u tadašnju Skupštinu SFRJ, a samo 6 posto u tadašnji SIV (Savezno izvršno vijeće).
Iako je ustavno pravo građana bilo da svoje predstavke i žalbe upute najvišim organima u zemlji, Večernjakovi su novinari tada istražili zašto su se konkretno, unatoč mnoštvu tadašnjih saveznih organa s posebnim radnim tijelima za razmatranje upravo žalbi građana, ljudi ipak radije žalili Titu. „Podatak nas ne mora čuditi, ljudi će se uvijek najviše žaliti onome u koga imaju najveće povjerenje“, rekao je tada jedan od čelnih političara, Branko Pešić.
Građani bivše države slali su pritužbe na rješenja mirovinskog osiguranja, eksproprijaciju zemlje, komasaciju, na prevelike komunalne namete, na odluke o porezu i samodoprinosu, no glavni razlog zbog kojeg su se žalili drugu Titu bile su nepravde. U prvom redu bile su to nepravde pri odlukama o dodjeljivanju stanova ili stambenih kredita, odnosno kršenje prioriteta i redoslijeda na rang listama, zbog čega su Titu tada pristigle čak 2163 žalbe. Slijede potom nepravde pri zapošljavanju, koje su bile poticaj da žalbu predsjedniku pošalju čak 1.483 osobe, koje su, nezadovoljne što nisu dobile posao, tvrdile da nisu poštovani kriteriji društvenog dogovora o zapošljavanju. Na posebno jakom udaru kritike našla se tada „moda testiranja“, odnosno provjere znanja tek diplomiranih pravnika, ekonomista, inženjera i drugih, jer se, kako su navodili podnosioci žalbi, rezultatima testova 'izigravao red prvenstva', koji je bio utvrđen tadašnjim društvenim dogovorima o zapošljavanju.
Kako su prije četiri i pol desetljeća doznali naši novinari, najviše, čak 5291 žalba, Titu je stigla s područja uže Srbije, a slijedila je Hrvatska iz koje je predsjedniku tada pristiglo 1896 žalbi, 62 žalbe manje pristigle su mu iz Bosne i Hercegovine (1834), a najmanje, samo 208 pritužbi, stiglo je iz Crne Gore. No, predsjedniku Jugoslavije žalili su i radnici na privremenom radu u inozemstvu, pa su iz raznih zemalja, preko granice, doputovale i 203 njihove pritužbe.
Ispostavilo se da u najvećem broju slučajeva građani, prije pisanja predsjedniku, nisu niti pokušali doći do pravde u svom gradu, općini ili tvrtki, odnosno tadašnjoj radnoj organizaciji. Iako se zbog toga moglo činiti da je većina pristiglih žalbi možda bespredmetna ili neopravdana, istina je ipak bila drugačija - samo oko 7 posto prispjelih pritužbi bilo je ocijenjeno kao bespredmetno. Od pritužbi koje su išle u postupak te su detaljno ispitane, u čak 60 posto slučajeva podnosioci su bili u pravu.
POVEZANI ČLANCI:
Sporost pravosuđa, zdravstvo, mobing na poslu....
Kakva je situacija u Lijepoj Našoj, imaju li hrvatski predsjednici danas XXL ili možda S autoritet te je li praksa naših predaka s pisanjem pritužbi Predsjedniku izumrla s Jugoslavijom, ili se ipak nastavila, pitali smo trećeg predsjednika Republike Hrvatske, prof. dr. Ivu Josipovića, koji je tu dužnost obnašao u mandatu od 19. veljače 2010. do 18. veljače 2015. godine.
„U vrijeme kada sam bio predsjednik u Ured su stizali desetci, pa i stotine pritužbi. Vrlo često su se odnosile na sporost pravosuđa, ili na neke odluke suda. Bilo je puno primjedbi na mobing na poslu, nemogućnost ostvarivanja zdravstvene zaštite te neprimjereno ponašanje tijela državne uprave. Nadalje, često su se ljudi žalili na svoje siromaštvo i nemogućnost da podmiruju svoje osnovne potrebe. U takvim smo slučajevima odobravali određenu skromnu financijsku pomoć Ureda i animirali nadležne socijalne službe da razmotre mogu li pomoći tim ljudima. Kod pritužbi koje su se odnosile na rad pravosuđa, naravno, nisam mogao ništa učiniti, osim što bi savjetnik otpisao kome se u pravosuđu može žalitelj obratiti s pritužbom ili kakvim pravnim lijekom. Često me duša boljela čitajući presude koje su bile potpune nesuvisle, često i očito nezakonite, a nisam mogao ništa učiniti. O slučajevima u kojima su ljudi na zaštitu svojih egzistencijalnih imovinskih interesa čekali i po 10 i više godina, da i ne trošim riječi“, kaže nam treći hrvatski predsjednik, dr. Ivo Josipović.
GALERIJA Ivo Josipović
Dodaje kako su u njegov Ured tada pristizale i pritužbe na različita kršenja ljudskih prava, što su prosljeđivali nadležnim tijelima, s molbom da provjere slučaj. Kada su ga pak građani informirali o kakvom kaznenom djelu, takav bi dopis proslijedio nadležnom državnom odvjetništvu, bez ikakva komentara. Bilo je, dakako, i pritužbi koje su očito bile neosnovane te su u takvim slučajevima iz Ureda odgovarali kako smatraju da nema povrede prava podnositelja pritužbe, ali bi ga i obavijestili koji mu je pravni put dostupan da proba ostvariti ono što smatra svojim pravom.
„Nije bilo niti jedne pritužbe na koju nije odgovoreno pisanim putem. Za razliku od pritužbi koje su se odnosile na presude i sudske postupke, gdje nisam mogao ništa učiniti, često se događalo da na zamolbu da provjere slučaj, nadležna državna tijela utvrde neku pogrešku ili propust te da udovolje, makar dijelom, podnositelju pritužbe. Moram priznati da su, u pravilu, zamolbe da provjere slučaj, nadležna državna tijela ozbiljno uzimala u razmatranje“, kaže Ivo Josipović. Kojem ćemo se predsjedniku ili pak predsjednici moći žaliti u narednih pet godina, uskoro ćemo doznati, no pitanje glasi - kome vi danas više vjerujete - predsjedniku ili institucijama i na čiju biste adresu radije poslali svoju pritužbu?
VIDEO Ovo je "nova obećana zemlja" za Hrvate: Posao se lako nađe, a s pola plaće može se podmiriti troškove života
