Živjeti u Kanadi je kao osvojiti glavni zgoditak na lutriji i pritom ostati anoniman, kruži izreka kojom tamošnji stanovnici vole opisivati svoj život, posebice u usporedbi sa susjednim, "razmetljivim" SAD-om. Da, hladno je, da, lopata za snijeg je obavezna oprema svakog doma, ali to svi koji dolaze u Kanadu ionako znaju – osim onog imigranta iz vica koji nakon početnog oduševljenja tom državom toliko zamrzi snijeg da bježi na Floridu. Teško je izbjeći stereotipe i generaliziranje, no kako je Kanada načinom života, političkom kulturom, društvenom i kulturom rada mogla oblikovati mandatara hrvatske Vlade Tihomira Oreškovića koji je tamo proveo najveći dio života? Kako se živi u Kanadi i može li u nekim stvarima biti uzor Hrvatskoj?
Politika je nekada samo politika, možda je jedna od glavnih razlika. Za razliku od Hrvatske, gdje je način života, u Kanadi je shvaćanje politike utilitarno i pragmatično, a izbori se dobivaju i gube na ekonomiji.
Ne praštaju korupciju
– Ljudi nisu toliko angažirani i opsjednuti politikom kao u Hrvatskoj. Zanima ih ono što ima izravne veze s njihovim životom – ističe slikarica Marija Barać Jandrić, Hrvatica koja 30-ak godina živi i radi u Kanadi. Najveći krimen je korupcija. Logičan je to rezultat osviještenosti da političari gospodare novcem građana.
– Političarima se apsolutno ne prašta dokazana korupcija i na to su vrlo osjetljivi jer postoji svijest da novac u proračun stiže izravno iz tvog džepa. Porezi se plaćaju uredno i ljudi očekuju da se njihovim novcem gospodari pošteno. Također se zahtijeva transparentnost proračuna. Prati se godišnji izvještaj ministra financija, a posebno prvo izlaganje proračuna nakon izbora. To je i najveća tema debata, kako i na što se planira trošiti i ulagati. I to je uglavnom i najjači izborni adut, dobiti ljude da podrže ekonomske, odnosno proračunske mjere – ističe Marija Barać Jandrić.
U takvoj državi, koja je usto iznimno multikulturalna, u drugi plan padaju osobine političara oko kojih se u Hrvatskoj nerijetko lome koplja.
– Nama je ovdje jako neobično što su u Hrvatskoj toliko graknuli na Oreškovićev nesavršen hrvatski jezik. Kanada je imala premijera Jeana Chretiena iz francuskog govornog područja, s vrlo jakim francuskim naglaskom, i osvojio je tri mandata zaredom. Takvih primjera u politici ima koliko hoćeš i nitko ni ne trepne na te stvari sve dok osoba ima nešto pametno za reći – smatra kanadska Hrvatica. Hrvatska zajednica u Kanadi dijeli oduševljenje izborom Oreškovića, ali uz blagu bojazan.
– Svi se nadaju da ga neće "progutati" i da će izdržati u političkoj klimi kakva je trenutačno u Hrvatskoj. Osobno, smatram da je izbor Oreškovića izvrstan i drago mi je da je prihvatio izazov. Nadam se da će mu dati prostora i vremena da napravi neke stvari. Svi s kojima sam razgovarala misle da je prilično upoznat sa situacijom i da, ako mu se da šansa, može napraviti važne pomake – napominje.
Ako ti pomaci budu u smjeru kanadskog iskustva, onda bi se moglo dogoditi da se promijeni vrednovanje i shvaćanje rada. Život u Kanadi jest kvalitetan, ali je jako obilježen poslom i radom. Kroz rad se ljudi ostvaruju, napominje. Nezaposlenost varira od provincije do provincije, a trenutačno je prosjek za Kanadu sedam posto.
– Svi koji žele raditi manje-više to i mogu. Poslovi se mijenjaju često i jedino je sramota ne raditi. Normalno je prilagoditi se i prihvatiti poslove kojih ima dok se ne nađe željeni posao. Prekvalifikacije su česte i kompanije ulažu puno u obučavanje kadra – dodaje.
Posao se lako može izgubiti u privatnom sektoru, ali ne bez valjanog razloga, ističe.
– Komisija koja to nadgleda stroga je i u sporovima a priori staje na stranu zaposlenika dok se proces ne dovede do kraja. Zapošljavanje je fer i nitko se ne usudi ponuditi, a pogotovo primiti mito. Zakoni o radu su strogi i razrađeni i uglavnom se poštuju.
Moćni sindikati
Posebna su priča sindikati. Veoma su jaki, primjerice, sindikati učitelja zbog kojih su im plaće visoke, ali i škole dobro opremljene te sindikati zaposlenika u državnom sektoru koji obuhvaća djelatnike gradskih čistoća i gradskog prijevoza. Štrajkovi nisu rijetkost, iako ne toliko u zadnjih nekoliko godina.
– Jedno smo se ljeto mjesecima gušili u smradu jer su smetlari štrajkali. Nisu dali da im ukinu pravo da akumuliraju neiskorištene dane bolovanja i dobiju za njih gotovinu kad idu u mirovinu. Neke od pogodnosti kompletno su sulude, ali ih je gotovo nemoguće ukinuti – kaže Marija Barać Jandrić. No, ako se posao ipak izgubi, radnik ima pravo na naknadu osiguranja koje svi koji rade moraju uplaćivati. Isplata naknade nakon gubitka posla traje oko godinu dana ili dok se ne nađe novi posao. Ako se posao ne pronađe u tom roku, tada se traži socijalna pomoć.
– Na socijalnu pomoć imaju pravo i samohrani roditelji, invalidi i ostali. Porezi su visoki, puno viši nego u SAD-u, ali je razina socijalne zaštite također puno viša. Zdravstvo je univerzalno i financira se kroz proračun. Ne pokriva stomatološke usluge, optička pomagala, hitnu pomoć i lijekove. Često se pokriće za ostalo dobije posredstvom kompanija za koje radiš. Zubari su iznimno skupi pa ljudi puno ulažu u preventivu. Jednostavan popravak zuba stoji između 400 i 600 dolara (2000 i 3000 kuna). Godišnji pregled, čišćenje i otklanjanje kamenca je oko 200 (1000 kuna). U zdravstvu se stoga jako puno radi na prevenciji – govori o zdravstvu zbog kojeg se u Hrvatskoj digla bura.
– Život je skup u velikim gradovima. U Torontu je trenutačno gotovo nemoguće mladim ljudima kupiti kuću. Cijene režija i hrane također su jako porasle zadnjih godina. Tko neodgovorno troši, vrlo brzo ostaje bez ičega. U starosti ljudi prodaju kuću u kojoj su dotad živjeli te kupe manju, a razliku u cijeni dodaju na mirovinu.
Prosječna plaća je oko 4000 kanadskih dolara (oko 20 tisuća kuna), a za skroman život četveročlane obitelji u Torontu koja otplaćuje kuću ili stan potrebno je barem 4000 do 5000 dolara (do 25 tisuća kuna). Mirovine nisu visoke: radnici sami uplaćuju za svoje mirovine, a neke im kompanije pomažu tako što za svaki dolar koji je uplatio radnik uplate dodatni. Oni koji sami ništa nisu uložili od države na kraju dobiju 1500 dolara na mjesec. No stariji imaju pokrivene lijekove, gradski prijevoz, poseban prijevoz do liječnika, kojekakve aktivnosti i terapije, kućnu medicinsku njegu te održavanje kućanstva i prehranu ako su nemoćni.
– Očekuje se da ljudi za radnog vijeka preuzmu odgovornost za mirovinu – ističe. Novac jest važan, ali se zato jako dobro zna njegova vrijednost. Mlade se rano počinje pripremati za život. Roditelji i društvo nude im podršku i potporu, ali oni to moraju zaraditi i opravdati.
– Vrlo rano uči ih se koliko truda treba da se zaradi novac. Nije moguće završiti ni srednju školu ni fakultet bez minimalnog broja sati volontiranja. Za srednju školu to je najmanje 40 sati rada, a poželjno je puno više, dok se za fakultet očekuje da volonterska satnica bude i 10 puta veća. Mladi često sami plaćaju školovanje poslije srednje škole. Sustav obrazovanja prilagođen je tomu, tako da fakultetska školska godina završava u travnju i počinje u rujnu. Mladi imaju pet mjeseci za rad. Zapošljavanje mladih potiče se tako što država subvencionira poslodavce koji žele zaposliti studente s 50 posto sudjelovanja u satnici – objašnjava Marija Barać Jandrić te zaključuje znakovitom usporedbom:
– Ovdje se njeguje pozitivan stav, posebno kad su u pitanju rad i poduzetništvo, a opći je stav da je uspjeh pojedinca koristan cijelom društvu.
>> Usporedili smo kanadski i hrvatski model zdravstva - otkrivamo što vlast planira
>> Povratnici iz Kanade bili su ministri, saborski zastupnici, državni tajnici...
