Jose Cibelli, Michael West i Robert Lanza, znanstvenici male, privatne biotehnološke kompanije "Advanced Cell Technology" iz Worcestera u američkoj državi Massachusettsu, u nedjelju, 25. studenoga, objavili su da su uspjeli klonirati ljudski embrij. U neoplođenu jajnu stanicu iz koje je izvađena jezgra, odnosno genetski materijal, presađena je tjelesna stanica, iz čega se u laboratorijskim uvjetima razvio embrij od šest stanica.
Stručni su krugovi reagirali različito. Dok jedni smatraju da je riječ o znanstvenoj senzaciji jer prvi je put kloniran ljudski embrij, za druge to i nije osobito iznenađenje jer je kloniranje ljudskog embrija bilo očekivano, treći pak smatraju da se ništa osobito i nije dogodilo jer razvoj embrija od samo šest stanica ne omogućuje izoliranje matičnih stanica. Ipak, vijest iz SAD-a istog je dana obišla cijeli svijet, ali s dvojakom porukom. Jesmo li na pragu izlječenja brojnih neizlječivih bolesti uz pomoć bazičnih stanica embrija, čija je multipotentnost u tome da se mogu diferencirati u različita tkiva i organe ili smo samo korak do kloniranja čovjeka?
Tristo pokušaja za normalan klon
Koja je zapravo razlika između terapijskoga kloniranja embrija i reprodukcijskoga kloniranja embrija?
- Iako nema važnih razlika, enormno je različit rezultat. Terapijsko kloniranje matičnih stanica embrija podrazumijeva njihovo usmjeravanje prema određenim stanicama i tkivima, u budućnosti i organima. Dakle, ne razvija se organizam. Kod reprodukcijskoga kloniranja embrij se mora vratiti u maternicu - kaže prof. dr. Krešimir Pavelić, predstojnik Zavoda za molekularnu medicinu Instituta Ruđera Boškovića.
- Da bi nastao ljudski klon, iz jajne stanice vadi se genetski meterijal koji je u jezgri. Iz čovjeka, čije se stanice žele klonirati, biopsijom se uzima stanica, odnosno jezgra, i ubacuje u jajnu stanicu. Tako nastaje embrij. Teoretski, da bi se razvila klonirana osoba, takav se embrij mora implantirati u maternicu. Kod terapijskoga kloniranja sa stanicama embrija manipulira se u laboratoriju isključivo za razvoj tkiva i organa.
Dakle, crta između terapijskog i reprodukcijskoga kloniranja prilično je tanka. Svima je jasno koliko je napredak znanosti lako zloporabiti i globalno svijet se zalaže za zabranu reprodukcijskoga kloniranja.
Prof. Pavelić misli da je podignuta pretjerana medijska prašina što bi moglo nauditi znanstvenom progresu terapijskoga kloniranja. Smatra da u svijetu još nema klonirane ljudske osobe. Pokušaja, kaže, možda i ima, ali rezultati sigurno nisu dobri jer se embrij tijekom razvoja u maternici malformira iz još nepoznatih razloga. Bilo bi potrebno oko 300 pokušaja da se rodi normalan klon, što se vidjelo kod kloniranja ovaca.
Neki znanstvenici čak smatraju da uopće nije potrebno manipulirati embrijskim stanicama za terapijsko kloniranje nego pozornost treba više koncentrirati na kvalitetu i mogućnosti kloniranja matičnih stanica u odraslih.
Prvo hrvatsko istraživanje
- Još nismo riješili tehničke prepreke zbog čega ne možemo dobiti dovoljan broja matičnih stanica odraslih. Teško ih je dovoljno uzgojiti za terapijske svrhe, a i sposobnost je njihove preobrazbe nešto slabija nego u embrijskih. No - kaže prof. Pavelić - kad bi se pokazalo da te stanice odraslih mogu služiti za terapijsko kloniranje, ne bi bilo nikakvih etičkih problema.
- Dok se sve to ne razjasni, osobno smatram da pokuse treba raditi i na embrijskim i na odraslim matičnim stanicama.
Ali postoji i put kada nije potrebno uništiti embrij da bi se došlo do njihovih stanica za liječenje. Teoretski, moguće je iz ranog embrija, dakle oplođene jajne stanice, kad je, primjerice, na razini od osam stanica, uzeti samo jednu stanicu, izvaditi jezgru, ubaciti u nju jezgru pacijenta te usmjeriti razvoj matičnih stanica prema određenim stanicama. To je teži, ali etički prihvatljiviji pristup jer ne podrazumijeva uništavanje embrija. Jedna se stanica može upotrijebiti za kloniranje, a embrij će se od sedam stanica normalno dalje razvijati - opisuje prof. Pavelić, te napominje da bi hrvatsko zakonodavstvo uz strogi nadzor trebalo dopustiti rad upravo s takvim matičnim stanicama embrija.
Moguće je također koristiti i zamrznute embrije nakon in vitro oplodnje što, istina, ne isključuje razaranje embrija, ali ti su embriji ionako osuđeni na uništenje. Prof. Pavelić ističe da treba težiti istraživanjima koja će isključiti uništenje embrija.
U svakom slučaju, znanstvenicima je danas nužna jajna stanica, i to zbog citoplazme koja sadrži čimbenike što usmjeravaju matične stanice na diferencijaciju. No kada se istraživanjima otkriju koji su sve to čimbenici, a već se o tome ponešto i zna, razvoj tkiva i organa moći će se usmjeriti samo uz njihovu pomoć pa jajna stanica više neće biti potrebna.
- Vjerujem da u budućnosti - napominje naš sugovornik - neće trebati genetički materijal ubacivati u jajnu stanicu nego će se umjesto jajne stanice koristiti bjelančevine iz takozvane citoplazmatske juhe.
U Zavodu za molekularnu medicinu u Ruđeru priprema se prvo hrvatsko istraživanje koje zadire u područje kloniranja embrijskih stanica, i to za proizvodnju gušterače, organa čija disfuncija uzrokuje dijabetes. Voditelj je projekta dr. sc. Mirko Hadžija iz Laboratorija za molekularnu endokrinologiju i transplantaciju, koji napominje da je to temeljno istraživanje logičan slijed dosadašnjega rada.
Zašto su se usredotočili baš na pokus proizvodnje gušterače?
Samo šezdesetak centara u svijetu kao terapiju dijabetesa koristi transplantaciju Langerhansovih otočića, endokrinog dijela gušterače koji luči hormone, među ostalim, inzulin izravno u krv, a čini ga između 4000 i 10.000 stanica. Za transplantaciju je potrebno tri, četiri pa čak i do šest pankreasa da bi se izolirao dovoljan broj Langerhansovih otočića za presađivanje kako bi oporavak bio možda uspješan. Jer, nakon transplantacije, u te otočiće trebaju urasti krvne žile i živci, a visok je i rizik od odbacivanja, objašnjava dr. Hadžija glavne razloge zbog čega će embrijske stanice pokušati usmjeriti u razvoj Langerhansovih otočića.
- Jasno je dakle što bi za 400 milijuna dijabetičara u svijetu značio proizveden otočić koji bi lučio inzulin i ne bi nosio antigene prepoznatljive imunološkom sustavu pacijenta, u koji bi urasle krvne žile i živci.
Temeljno istraživanje, govori dr. Hadžija, radit će se na mišicama, na njihovim jajnim stanicama nakon vanjske oplodnje. Od 16 ili 32 stanice, prije implantacije u maternicu, uzima se jedna embrijska stanica. Ona će se različitim modifikacijama kulture tkiva usmjeravati u razvoj Langerhansovih otočića. Predviđa se da će pokus trajati oko tri godine i bez obzira na rezultate koji će se postići, sigurno će donijeti neke nove spoznaje u liječenju bolesnih od dijabetesa.
Od znanosti se mnogo očekuje. Bolesnici trebaju i Langerhansove otočiće i stanice srčanog mišića i stanice jetre... Treba vjerovati da su istraživači na pravom putu.
Piše Diana Glavina
