Mi, Hrvati, koji živimo u BiH, u nezavidnom smo položaju. Čini mi se da čvrsto ne stojimo ni na zemlji, te da sami vrlo malo vjerujemo u svoju budućnost. Više vidim vjere u Albanaca kako vjeruju u svoju budućnost na Kosovu, nego u nas Hrvata u BiH. Svakako, toj našoj slaboj vjeri pridonose svekoliki "sukobi" unutar našega korpusa. Kao da smo svi opsjednuti samo sa sobom.
Zar nemamo više nijednog tijela koje bi nas moglo okupiti i pomoći nam da podignemo glave. Dosad smo često optuživali druge da su nam krivi, ali smatram da bismo trebali mi biti sami sposobni zastati, vidjeti gdje smo, kuda ćemo i kamo ćemo. Samo optuživanje drugih, znak je naše slabosti. Temeljno je pitanje ovoga trenutka za nas "U što vjerujemo?". Francuski političar i general de Gaulle govorio je kako se Francuska opredijelila u jednom povijesnom trenutku za bolest, za rak.
Unatoč svim nepravdama, koje se nama, očito, nameću u BiH, smatram da ne mogu uspjeti, ako smo mi svjesno i odgovorno opredijeljeni za život. Kao ni druge, tako ni nas, ne može nitko odrediti bez nas samih. Gdje je naša nada? Ne može nam nitko darovati pravedno društvo bez nas. Sve prepreke, međunarodne i druge, smetaju nam, jer naši pogledi nisu usmjereni prema vrhuncima, koje ovaj narod može dostići, a to se potvrdio mnogo puta tijekom povijesti.
Kad nemamo visok pogled, nemamo ni odluka ni snage za odlučno i odgovorno zalaganje i za žrtvovanje. Zato nas niski pogledi različitih grupa i skupina, koje se predstavljaju i nameću kao vođe, dijele po svim porama.
Nama samima, kao konstitutivnom narodu u BiH, mora biti jasno da iz nas samih mora proizaći jasan odgovor na pitanja: što vjerujemo, što su naše nade, koji su naši visoki ciljevi? Tek tada možemo jasno i glasno tražiti od drugih i međunarodne zajednice da poštuju naša narodna prava.
