Cigara u rukama, prepoznatljivi brkovi i impresivna, znana figura.
Zippo upaljač s natpisom “Bog voli kauboje”. Vasil
Tupurkovski, jedna od povijesnih osoba u raspadu Jugoslavije, član
Predsjedništva SFRJ iz Makedonije, nakratko je prekinuo
partiju bridža. U kafeu Dramskog teatra u Skoplju vratili smo se mnogo
godina unatrag. Prva poruka bila je da neće govoriti o politici, o onim
danima. – Politikom se više ne bavim, to je
vrijeme iza mene.
Predsjednik je Makedonskoga olimpijskoga komiteta, drži katedru na
Pravnom fakultetu, a u pripremi je predstava koju je napisao i na
kazališnim daskama naći će se u ožujku. A 1983.
bio je omražen u Dalmaciji. Jer, Šibenka je postala
košarkaškim prvakom, Tupurkovski im je predao
medalje, ali utakmica je poništena. Na novu, u Novi Sad,
ponosni Šibenčani nisu otišli i prvak je postala
Bosna.
VL: Je li istina kako ste
Draženu Petroviću govorili da promaši jedno slobodno bacanje
pa da se s Bosnom igraju produžeci?
Tupurkovski: Ne znam je li Dražen čuo, vikao sam mu da
promaši jedno bacanje, pa da se utakmica riješi u
produžecima. Poslije smo ostali u odličnim odnosima, a osobito sam
dobar s Acom.
VL: Jeste li nakon toga
ikad bili u Šibeniku?
Tupurkovski: Nisam. Ne zato što se plašim, nego
zato što me put nikad nije odveo tamo. Ali, bilo je svega,
zbog mene je šibenski aluminijski kombinat prekinuo poslovne
odnose s nama.
VL: Malo se tko sjeća da
ste Hajduku 1991., kao izaslanik Predsjedništva SFRJ,
predali pehar za osvojeni kup Jugoslavije. Onaj legendarni u kojem je
Bokšić Crvenoj zvezdi postigao pobjedonosni gol.
Tupurkovski: Sjećam se toga. Nitko ne zna gdje je pehar.
VL: Stvarno? Taj pehar
ima povijesno značenje, dragocjen je to trofej.
I tu se Tupurkovski otvorio. Riječi su same počele navirati. Tih 80-ih
bio je zvijezda i zbog odijevanja. Šareni džemperi, majice,
nikad nije robovao formama.
Tupurkovski: Nikad nisam radio da bi nešto bilo senzacija. I
tada sam imao mnogo kilograma, imao sam svoj životni ritam od kojeg
nisam odstupao. Recimo, srijeda je bila sportska i tada nije bilo
sjednica Predsjedništva, nego bih ja bio na utakmicama.
Nakon tih dana samo je
dvaput bio u Beogradu. Zagreb, Ljubljana, Sofija i Atena
odredišta su u kojima često boravi.
Tupurkovski: Sad su me zvali iz Beograda, Kadijević je u Moskvi dao
nekakav intervju. Može on sada govoriti što hoće, sve
optužuje. To je smiješno, izrekao je mnogo negativnosti i
laži. Mesić i ja smo veliki prijatelji, još od tih sjednica
Predsjedništva. Mesić je javno rekao da sam mnogo učinio za
Hrvatsku i da me treba odlikovati.
Još čekam to odlikovanje. Više mi znače sjećanja
na tisuće ljudi koje sam spasio u razmjenama zarobljenika. I to nije
bilo zbog odlikovanja. To sam radio bez dopuštenja
Predsjedništva, ali nitko me nije mogao zaustaviti.
VL: Kako su vam ono na
sjednici dali šinjele i ugasili grijanje?
Tupurkovski: Nisu ga ni uključili, a šinjele nam nisu dali.
A mi se tresemo, kamera radi. Mesića sam tada preuzeo s piste na
aerodromu u Beogradu. Plašio se uhićenja, ali uvjerio sam ga
da dođe. Vojske je bilo na sve strane. A Drnovšek na prvu
sjednicu nije ni došao, tek smo ga uspjeli nagovoriti da
dođe na drugu. Moglo bi se o tome pričati danima. Možda objavim memoare.
INTERVJU
