Europska unija tijekom pristupnih pregovora s Hrvatskom posebnu pozornost posvetila je poglavlju 23 unutar kojega je reforma pravosuđa zauzimala istaknuto mjesto. Vjerojatno najvažniji razlog povećanog interesa Europske unije za funkcioniranje pravosuđa proizlazi iz njezina unutarnjeg razvoja. Europska se unija ubrzano počela transformirati iz ekonomske integracije država članica u političku integraciju. Kao jedan po ključnih elemenata te političke integracije određena je izgradnja Europske unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde.
Ključna pretpostavka postojanja prostora slobode, sigurnosti i pravde jest međusobno priznavanje i izvršavanje sudskih odluka donesenih u drugim državama članicama. Da bi se neka strana sudska odluka priznala, ključno je povjerenje u pravosudni sustav u kojem je ona donesena. To povjerenje podrazumijeva povjerenje u nezavisnost, nepristranost, profesionalnost i učinkovitost suda druge države, ali i ostalih pravosudnih tijela koja su donijela odluku. Država koja priznaje i izvršava odluku želi biti sigurna da je konkretna odluka donesena uz poštivanje svih međunarodnih standarda i procesnih pravila koja štite temeljna ljudska prava. Korumpirano društvo u kojem je korumpirano i pravosuđe zasigurno nije jamac tih vrednota. To su neki od temeljnih postulata o kojima ovisi uspjeh izgradnje Europske unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde; postulati za koje Europska unija još uvijek nije stvorila unutarnje mehanizme kojima će ih osigurati, ali za koje je imala mehanizme da ih osigura za sve nove države koje žele ući u članstvo Europske unije. Mehanizam su bili pristupni pregovori.
Kroz pristupne pregovore EU se nastojao osigurati od ulaska nespremne članice te na taj način spriječiti unošenje problematičnog pravosudnog sustava koji bi negativno utjecao na izgradnju povjerenja među državama članicama, a time ugrozio politički projekt izgradnje Europske unije kao prostora slobode, sigurnosti i pravde. Iz te perspektive razvidno je da je na strani Europske unije velika pozornost pridana opstojnosti političkog projekta koji po važnosti nadilazi pristupne pregovore. Stoga se jasnije može razumjeti povećan interes država članica Europske unije za funkcioniranje hrvatskog pravosuđa.
Reforma pravosuđa bila je jedna od četiri tematske cjeline o kojima se pregovaralo u poglavlju 23. Premda reforma pravosuđa označava nešto vrlo općenito, pregovori su se odnosili na vrlo konkretna pitanja koja su se odnosila na jačanje nezavisnosti, nepristranosti, profesionalnosti i učinkovitosti pravosuđa.
Neovisnost i nepristranost pravosuđa usko su povezani i teško razdvojivi pojmovi. Jedno je teško zamisliti bez drugog. Naime, ovisan sudac, bio on ovisan o politici ili o nekoj interesnoj grupaciji, teško može biti nepristran. Zbog toga bi se moglo reći da je nezavisnost sudstva pretpostavka njegove nepristranosti. No, da bi sudac bio nezavisan od ključne je važnosti na koji je način došao do svoje pozicije, odnosno na koji je način imenovan. Je li imenovan isključivo zahvaljujući vlastitim sposobnostima ili on za svoje imenovanje duguje zahvalnost onima koji su ga na tu poziciju postavili. Za Europsku uniju, kao prostor slobode, sigurnosti i pravde, od bitne je važnosti da svi njezinih građani uživaju jednak tretman na sudovima u državama članicama bez obzira na to iz koje članice dolaze. Upravo stoga je Europska unija posvetila posebnu pozornost nezavisnosti i nepristranosti pravosuđa države koja pregovara ulazak u članstvo.
U ostvarivanju nezavisnosti pravosuđa naglasak je stavljen na ulazak u pravosudnu profesiju i upravljanje karijerama pravosudnih dužnosnika – vježbenika, savjetnika, sudaca i državnih odvjetnika. Tražilo se da postupak izbora vježbenika, prijam u državnu službu sudskih i državno odvjetničkih savjetnika, imenovanje i razrješenje sudaca i državnih odvjetnika bude zasnovan na jednoobraznim, objektivnim i transparentnim kriterijima. Osim ulaska u pravosuđe, tražilo se i uvođenje objektivnih i transparentnih kriterija za napredovanje u pravosuđu. Pored toga, za jačanje nezavisnosti pravosuđa važno je bilo i pitanje načina imenovanja predsjednika sudova, kao i jačanje nezavisnih pravosudnih tijela (Državnog sudbenog vijeća i Državnoodvjetničkog vijeća). To je značilo promjenu zakonodavnog i institucionalnog okvira, odnosno promjene koje su iz procesa imenovanja trebale isključiti utjecaj politike te prenijeti tu odgovornost na samo pravosuđe.
No, nezavisnost bez odgovornosti, nepristranosti i profesionalne etike ne dovodi do pravosuđa koje je zasnovano na europskim vrijednostima. Zbog toga se uz jačanje nezavisnosti Europska unija usmjerila i na jačanje njegove odgovornosti. Naglasak je stavljen na automatsku dodjelu spisa, daljnju izgradnju sustava imovinskih kartica, postupke povrede etičkih kodeksa, jačanje sustava stegovne odgovornosti sudaca i državnih odvjetnika te pitanje kaznenog imuniteta sudaca. Automatskom dodjelom spisa željelo se ukloniti rizik manipulacije u dodjeljivanju spisa te osigurati da predmet u rad dobije potpuno nepristran sudac. Naime, automatska dodjela zapravo označava nasumičnu dodjelu spisa tako da se predmeti raspoređuju prema unaprijed utvrđenim kriterijima. U odnosu na sustav imovinskih kartica pozornost Europske unije bila je usmjerena na osiguranje preduvjeta kako bi taj sustav ostvarivao očekivane učinke. Njegov je osnovni učinak sprečavanje korupcije u pravosuđu. Osnovni problem koju je uočen sastojao se u neadekvatnoj kontroli samih imovinskih kartica. Što se pak stegovne odgovornosti tiče, tražilo se širenje spektra mogućih stegovnih sankcija kako bi se prilikom njihova izricanja mogla odmjeriti ona koja u najvećoj mjeri odgovara počinjenoj povredi. Također, tražilo se jačanje objektivnosti u provođenju stegovnih postupaka kroz razdvajanje funkcija utvrđivanja činjenica navodno počinjenih povreda od funkcija odmjeravanja stegovne sankcije.
Dakako, nezavisnost i nepristranost same su po sebi nedostatne ako nedostaje stručnost i profesionalnost pravosudnih dužnosnika. Stoga je Europska unija veliku pozornost posvetila jačanju sustava stručnog usavršavanja i jačanja profesionalnosti u pravosuđu. Tražila se uspostava nezavisne pravosudne institucije (Pravosudne akademije) koja ima osigurana dostatna financijska sredstva i potrebne kadrove za provođenje programa usavršavanja. Osim institucionalnog jačanja tražilo se unapređenje obrazovnih planova i programa. Dakle, bilo je potrebno uspostaviti Pravosudnu akademiju koja će biti sposobna pružiti inicijalnu obuku za vježbenike, osposobljavanje za buduće suce i državne odvjetnike, kao i osigurati cjeloživotno usavršavanje sudaca i državnih odvjetnika.
Za povjerenje u pravosudni sustav jačanje nezavisnosti, nepristranosti i profesionalnosti zasigurno je od neprocjenjive važnosti, ali čini se ipak da njegova neučinkovitost uzrokuje najveće nepovjerenje u pravosudni sustav. Pravda koja je spora često nije pravda. Pored toga, neučinkovito pravosuđe negativno se odražava na gospodarske aktivnosti u društvu, odbija strane investicije te dovodi do usporavanja razvoja društva u cjelini. Činjenica da u Hrvatskoj postoji više od 15.000 predmeta koji su stariji od 10 godina te da ukupan broj postupaka koji traju više od tri godine prelazi sto tisuća, bila je dostatan razlog da se Europska unija usmjeri na područje učinkovitosti. Europska unija uočila je postojanje problema u pravosudnom sustavu koji je bio sistemske naravi te je tražila promjene. Kao prvo mreža pravosudnih tijela bila je neracionalna s obzirom na broj stanovnika. Stoga se tražila racionalizacija mreže sudova kako bi se osiguralo ravnomjernije opterećenje sudova predmetima. Nadalje, tražile su se promjene u procesnim zakonima kako bi skratila duljina trajanja sudskih postupaka. No, za bolje upravljanje pravosudnim sustavom bilo je nužno osigurati bolje statističko praćenje pravosudnog sustava, a za što je bila nužna njegova informatizacija. Nadalje, sudove je trebalo rasteretiti nesudskih poslova, kao i ojačati alternativno rješavanje sporova. Konačno, kao prepreka učinkovitosti pravosuđa uočen je problem neodgovarajućih uvjeta za rad, odnosno neodgovarajuće pravosudne infrastrukture.
Zaključno se može reći da je EU svojim interesom za reformu pravosuđa potaknuo u Hrvatskoj mnoge reformske procese u pravosuđu na koje su hrvatski građani čekali godinama. Te reforme još nisu polučile rezultate koje očekuju hrvatski građani, ali dovele su do ključnih pomaka. Konačno, pristupni pregovori doveli su do promjene društvene svijesti te su sada očekivanja građana u odnosu na pravosuđe puno veća.
gadite mi se i vi vaša euroslavija