Ulaz u špilju bio je promjera kištre piva. Na prvu je sve izgledao kao nemoguća misija. Tunelčić dug nekih dva, dva i pol metra bio je prva, pokazalo se za neke, i odlučujuća prepreka za ulazak u utrobu zemlje. Družina je bila poredana u malom predvorju u kombinezonima. Na glavi su sijale karabitske kacige koje su svojom pojavom svima izmamile smiješak na lice. U ležećem, vojničkom položaju pažljivo smo se ušuljali u prvu prostranu prostoriju ispunjenu stalagmitima i stalaktitima. No, tu je već zapelo. Jedan član ekspedicije je manjkao. Uhvatila ga je klaustrofobija, srce je zakucalo nekim jačim ritmom na samim vratima špilje Modrič i nije smogao snage za ulazak.
Labirint ljepote
Vratio se pješke nekih sedam, osam minuta u Rovanjsku kod Zadra. Unatoč početnim neprilikama Marijan i Anita, naši vodiči speleolozi, ohrabrivali su nas u daljem napredovanju. Tada još pojma nismo imali kakve nas ljepote čekaju u idućim satima.
Smirenim glasom Marijan Buzov, koji je među ostalim planinski vodič i vlasnik agencije koja nudi adrenalinski turizam, pričao nam je kao se treba ponašati u špilji, paziti na "ukrase" koji vise s "plafona" jer su prirodi potrebne stotine i tisuće godina da izgradi taj jedinstveni svijet. Pažljivo smo krenuli kroz labirint stijena.
Ponekad se moglo hodati posve uspravno, nekada u čučnju, a onda smo naletjeli na prvi pravi "klanac". Marijan je tada najavio da ih ima još jedan koji su nazvali točka 13 ili, kako ga ljepši spol zove, G13. Ovaj prvi je sam po sebi izazivao strahopoštovanje. Nepovjerljivo smo gledali prema sitnoj rupi, širine pedlja i pol i tek nešto više od toga.
– Svatko može proći. Samo slušajte upute, mi ćemo vam pokazati tehniku i neće biti nikakvog problema – uvjeravao nas je. Speleologinja Anita, koja je inače i dobrovoljka GSS-a je prva upala kroz procjep. Nešto je sitnija od nas i zna te stvari, no ako je ona mogla, možemo i mi, pomislili smo.
Prvi pokušaj bio je neuspješan.
– Ne mogu ovo – zavapio sam usred špilje.
– Samo polako. Zakorači u rupu lijevom nogom, a nakon nje gurni glavu – objašnjavao je Marijan. Još jedan pokušaj i opet fulanac. Kaciga je opasno zagrebala po rubu procjepa.
– Vidiš da ne ide – bio sam uporan.
– Ma, kako ne ide? Spusti glavu malo niže, sagni se i prolaziš bez problema – nije se dao vođa puta. Jedna noga je bila na drugoj strani, glava također, ali je sada zapela ruka.
– Desnu ruku gurni preko glave i uhvati se za stijenu. Samo se još malo pogurni i s druge si strane – potpuno smireno hrabrio je Marijan.Jedan po jedan našli smo se u novoj prostoriji. Marijan je objašnjavao kako je špilja nastala i da je jednom najvjerojatnije kroz nju tekla voda.
Fosili čovjeka i medvjeda
Slučajno ju je 1985. godine otkrio speleolog Silvijo Legović. Prolazio je tim dijelom kada je puhala bura te je zavirio u rupu u stijenama. Uskoro je osjetio strujanje zraka, što je za speleologe glavni znak da se iza nalaze kanali i špilje. Otkopao je onaj mali prolaz s početka priče i ušao u prvu dvoranu. Tada je počelo istraživanje špilje Modrič. Sastoji se od dva kanala. Jedan, ovaj naš, prohodan je, ako se izuzmu spomenuta uska grla.
U drugom su našli fosilne ostatke čovjeka iz brončanog doba, starog dakle nekih 4000 godina, nekakvu keramiku i ostatke špiljskog medvjeda koji potječe od zadnjeg ledenog doba, odnosno prije nekakvih 15 do 20.000 godina. To je fascinantno otkriće ako se uzme u obzir da postoji samo jedan ulaz u špilju koji je prokopan tek sredinom '80-ih. Postavlja se pitanje kako su ti ostaci tamo došli.
– Vjerojatno je nekada postojao još jedan ulaz, ali je tijekom vremena zatrpan ili ga mi jednostavno ne možemo locirati. Taj dio špilje još trebaju pomnije pogledati arheolozi, a dok se to ne dogodi kanal je strogo zaštićen. Čak sam samome sebi zabranio da idem u njega – ispričao nam je Marijan. Postoji još jedan dio špilje, ali on je prezahtjevan za laike.
Specifičnost Modriča je što se nalazi na svega 29 metara nadmorske visine te je najdulja špilja na obali. Broji ukupno 829 metara. Temperatura je kroz cijelu godinu ugodnih 17 stupnjeva Celzijevih te je zbog toga idealna za posjete tijekom svih 12 mjeseci bez obzira kakvi vremenski uvjeti vladaju vani.
Hrabri strani posjetitelji
Marijan nam tvrdi da je prošle godine špilju posjetilo svega 320 ljudi, a uglavnom je riječ bila o strancima. Domaći štrajkaju kada su u pitanju avanturistički odmori. Ova sezona je još slabija. No, špilja sama po sebi može godišnje primiti oko 2000 posjetitelja bez opasnosti da se naruši njezina ekološka ravnoteža. Marijan je na ključna mjesta u špilji stavio osjetljive instrumente koji konstantno mjere temperaturu, kvalitetu zraka pa čak i koliko puta kapne kap s određenih stalaktita.
Vjenčanje s 50 uzvanika
Negdje na sredini kanala Marijan je malo zastao i pokazao u jedan srušeni stalagmit...
– Ovo je moj oltar – rekao je kratko i malo zastao na opće čuđenje ekspedicije jer nikom nije bilo jasno o čemu točno govori.
– Tu sam se vjenčao – nastavio je: - Došao je svećenik i 50-ak uzvanika. Svi su bili u speleološkoj opremi osim mlade, mene, svećenika i kumova. Ekipa je dan prije unijela cijelu opremu, zapalila svijeće uzduž špilje i sve pripremila. Možete zamisliti mladu, moju suprugu, u vjenčanici i s blatnjavim cipelama na nogama - uz smiješak je ispričao i nastavio dalje.
Na kraju puta na kojem smo vidjeli sav trud prirode da napravi nešto doista lijepo, malo smo se zadržali u zadnjoj dvorani. Prema Marijanovim uputama ugasili smo karabitske lampe na glavama. U potpunoj tišini nismo mogli vidjeti doslovno ni prst pred nosom. Totalni mrak može se doživjeti samo ispod zemlje jer inače uvijek od nekuda dolazi barem tračak svjetla. Nakon tog iskustva krenuli smo nazad u okrutnu stvarnost. Vani je pržilo sunce, a lagano nas je uhvatila i nervoza jer je pred nama bio još jedan radni tjedan.
baš je ugodno za promjenu pročitati nešto o ljepoti ove zemlje :)