U trenutku u kojemu ga je četiri dana prije Nove godine samog u kući,
glave još tople od pranja i sušenja u frizeraju,
zaskočio srčani udar te mu je hitno ugrađen stent u krvnu žilu,
Vladimir Šeks nije bio ni cijenjeni predsjednik Hrvatskog
sabora ni član najužeg vodstva vladajuće stranke. U tom je času bio
samo čovjek koji se, poput mase nepoznatih "infarktaša",
bojao za život. Politička se moć istopila pred tjeskobom zbog
smrtnosti. Premda se dobro oporavlja i relativizira svoj zdravstveni
incident parafrazirajući uspješnicu Ante Tomića u retoričko
pitanje "što je muškarac bez stenta", u ovoj će
godini htio on to ili ne jedno od intrigantnijih
predizbornih pitanja biti hoće li mu 2007. donijeti kraj političke
karijere.
Pitanje Šeksove perspektive u politici otvoreno je
još pokretanjem istrage protiv Branimira Glavaša
s kojim se razišao kad je umjesto prijateljstvu dao prednost
stranci. No, tek je neočekivana srčana slabost dala prostor nagađanjima
da bi šefu HDZ-a Ivi Sanaderu ta Šeksova bolest
mogla biti povod za njegovo umirovljenje. U medijima se pojavljuju
tekstovi koji poručuju da se Šeks mora maknuti, da je postao
teret stranci, da je ostatak nereformiranog HDZ-a koji Sanader mora
odstraniti prije izbora... Pojavile su se čak i teze da je i infarkt
posljedica Sanaderove režije. Šeks sve to, naravno, čita. Za
neke teze možda i sumnja da su puštene iz njegove stranke,
ali se zasad suzdržava od dolijevanja ulja na vatru. Na priče o tome da
će imati vremena za odmor jer neće sudjelovati na izborima odmahuje
rukom i kaže: "Ma, da ne bi!"
Kako god bilo, Vladimir Šeks je svojom voljom u politici već
16 godina. U Saboru je od 1990. Kako je svojom voljom stao uz Franju
Tuđmana kao jedan od osnivača HDZ-a, tako je svojom voljom podržao Ivu
Sanadera boreći se protiv Pašalića. Iako u javnom prostoru
ne manjka ljudi koji ga godinama drže najnegativnijom pojavom u domaćoj
politici i koji ga i danas opisuju kao političkog dinosaura tyranorexa
koji ne može sudjelovati u transformaciji HDZ-a, kao da se zaboravlja
da je Šeks, što god mislili o njemu, pripadnik
reformske struje u toj stranci. I Šeks, i Luka Bebić, i Ivan
Jarnjak, i Andrija Hebrang, kao jedini ljudi iz "starog" HDZ-a u
najužemu Sanaderovu timu, svesrdno su pomogli Sanaderu da utvrdi
autoritet u stranci. Lojalno su ga slijedili i kad je na splitskoj rivi
grmio protiv Račanove vlasti.
Ne razmišljajući o vlastitoj javnoj slici, Šeks
je u to doba, primjerice, Stipu Mesića prekrstio u Stevana i poručio
protivnicima da će im HDZ-ova vlast suditi za veleizdaju. Jednako
lojalno i Šeks i ostali HDZ-ovi "prvoborci" prigrlili su
Sanaderov proeuropski zaokret i pomogli mu kad je počeo mijenjati
stranku iznutra. Kad bi se Sanader nakon svega odlučio za eliminaciju
Šeksa iz politike, od Šeksovih bi protivnika
dobio pljesak. No, sam čin više bi govorio o njemu nego o
Šeksu. U javnosti bi ostao figurirati kao
bešćutni vođa koji je u stanju obračunati se čak i s onim
najbližim suradnicima koji za razliku od
Glavaša nikad nisu ozbiljno doveli u pitanje ni
njegovu politiku ni njegovu sliku.
OSOBA TJEDNA