– Nisam bio nikad sretniji, ali ni umorniji. Ispunio sam svoj san – kazao je 21-godišnji student Marijan Crnjac, nakon skoro 22 sata vožnje biciklom po Slavoniji kada je danas oko 16 sati stigao u Požegu. On je zajedno s 24-godišnjim Nikolom Banožićem, dipl. ing. poljoprivrede odlučio odvoziti ultramarton u kojem bio u 24 sata biciklima prešli cijelu Slavoniju bez spavanja pod nazivom \"Mi to možemo“. Cilj utrke bio je humanitarni, skupiti novac za Udrugu MI koja okuplja roditelje djece s poteškoćama u razvoju, pokazati sebi i drugima kako se mogu nadmašiti vlastite snage te promovirati biciklizam i zdrav način život.
– Umorni smo kao psi. Bilo je jako teško. Hvatala nas je kriza, posebno pred zoru kada smo iz Osijeka krenuli prema Donjem Miholjcu. Ja sam imao problema s zglobovima, a Marijan sa želudcem. Tomislav Horvat, 19- godišnji maturant koji je krenuo s nama kako bi nas pratio dio puta na kraju je odlučio da ide cijelim putem. I njemu je ovdje bilo loše, bio je blijed kao krpa – kaže Nikola Banožić, presretan što su ipak na kraju dokazali da mogu biti jači od fizičkih poteškoća.
– Snagu su mi dala djeca iz Udruge MI. Kada sam sjetio njihovih poteškoća te kako se unatoč tome raduju životu odlučio sam da moram dalje. Imao sam problema sa želudcem zbog čega sam i povraćao, ali ipak smo sve uspjeli nadvladati – objasnio je Marijan koji je zahvalan svojim kolegama biciklistima u 11 gradova kroz koje su prošli, od Požege, Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Županje, Vinkovaca, Vukovara, Osijeka, Donjeg Miholjca, Slatine, Daruvara i Pakraca kao i svima koji su im odlučili biti sponzori.
Ova dvojica požeških biciklista prošle godine u tjedan dana prešli su 850 kilometara put od Požege od Dubrovnika. Međutim, ovaj podvig im je daleko draži i mnogo teži i naporniji.
– Imali smo sreću da nas nije pratila kiša. Kao da je išla ispred nas jer gdje god smo došli ona je prije toga prestala padati. Imali smo manje pauze po desetak minuta, osim u Osijeku gdje smo se kolegama družili nekih dvadesetak minuta te u Miholjcu gdje odmor trajao duže od pola sata kako bismo došli do sebe. Za ovaj podvig pripremali smo se intenzivno zadnja 2 mjeseca. Prešli smo oko 3.500 kilometara, ali nikada nismo išli rutom koju smo sada prešli – kaže Marijan ponosan na sebe, Nikolu i Tomislava što uspjeli u nečem za što nije trebala smo fizička nego prije svega psihička snaga.
Zakaj zmišlavaju toplu vodu kad postoji Kajkavijana?