Nakon Ive Sanadera i aklamacijom postavljene Jadranke Kosor, HDZ je za šefa izabrao Tomislava Karamarka. On nije mogao parirati Sanaderovim govorničkim bravurama, niti je imao njegov osjećaj za medije, ali je stranku vratio članovima. Karamarko nije, poput Sanadera i J. Kosor, vladao iz zagrebačkog salona u središnjici HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. Neumorno je obilazio teren, odlazio i u najveću zabit gdje HDZ ima ogranak, naprosto se “spustio” među članstvo.
Karamarko je nakon potopa koji je HDZ s Jadrankom Kosor doživio na izborima 2011. godine (što je bila posljedica svih Sanaderovih afera), uspio konsolidirati stranku, motivirati HDZ-ovce i krenuti u izborne pobjede. U vrijeme Sanadera, pa i Jadranke Kosor, članovima je bilo nezamislivo da bi ih šef primio u središnjici stranke i saslušao njihove probleme. Ta otvorenost i pristupačnost članstvu bila je Karamarkova najveća odlika.
I sve je u HDZ-u “štimalo” dok je ključni dvojac – Karamarko i Brkić – funkcionirao i dok se oko obojice nisu počeli okupljati “dodavači”, kako to vole reći u HDZ-u. Karamarka je, očito, skupo koštao parasustav koji je oko sebe izgradio i koji ga je odvojio od formalnih tijela stranke ovlaštenih za donošenje odluka. Tom parasustavu smetao je i jaki Brkić koji je u HDZ-u vrlo popularan i utjecajan, pa su počele dvorske igre kako bi se razdvojio moćni dvojac. Ljudi su se u HDZ-u podijelili na Brkićeve i Karamarkove, a politika se svela na tjeranje inata. Ono što je trebalo biti konstruktivno postalo je destruktivno.
Karamarko nije poslušao Brkića ni kada ga je upozorio da ne ide u preslaganje većine i rušenje Vlade nego neka podnese ostavku. Sve je ostalo povijest. Karamarko si je jučerašnjom ostavkom spasio obraz, spustio je tenzije u HDZ-u i vjerojatno kupio mir. Naposljetku je otišao časno. Njegova budućnost sada je isključivo u njegovim rukama. Bude li strpljiv i ne bude li ulazio u sukobe sa strukturama u HDZ-u, možda mu se smiješi ponovna politička budućnost. Nije mu prvi put da je pao...
