Dolazak ekumenskog carigradskog patrijarha u Zagreb, osim što je iznenadio javnost, otvorio je i pitanje o kome se zapravo radi. Odnosno, zašto Bartolomej I. nosi titulu ekumenskog patrijarha i kolika je njegova stvarna snaga u pravoslavnom svijetu i u dijalogu s Katoličkom crkvom? Razlozi leže daleko u povijesti. Kako navode crkveni znalci, prijenos carskog trona iz Rima u Italiji u Novi Rim, novi carski grad, Carigrad, iza 330. god., osim na svjetovnom, poprimao je sve veći značaj i na crkvenom području. Konstantinopol (Konstantinopolis, Carigrad, kasnije Istanbul, Stambol), kao novo sjedište cara, od 4. st. zauzima sve istaknutije mjesto i na crkvenom području.
Tijekom prva tri stoljeća kršćanstva, uz Rim na Zapadu, na Istoku su dominirale aleksandrijska i antiohijska patrijaršija. No, nakon selidbe trona Carigradska patrijaršija prestiže ih i svrstava se uz bok Rimu, s obrazloženjem da je to Novi Rim, a takav će položaj potvrditi i ekumenski sabori. Dodatno se nastojalo učvrstiti ugled Carigradske patrijaršije i predajom da je tu djelovao i Radosnu vijest širio sv. Andrija Apostol, brat apostola Petra, tako da je zaštitnik Rima sv. Petar, a zaštitnik Carigrada njegov brat. Zato je papa Ivan Pavao II. rekao pred odlazak u Tursku da „Petar posjećuje Andriju“, aludirajući na dvojicu apostola, utemeljitelja dvaju biskupskih sjedišta kršćanstva. Patrijarh Bartolomej I. (76) u pravoslavnom svijetu ima titulu “Primus inter pares” (prvi među jednakima, među ostalim patrijarsima), a puni naziv titule je Njegova svesvetost arhiepiskop carigradski novorimski i ekumenski patrijarh Bartolomej I.
Moskovski je glavni
Radi o simboličnoj prednosti među ostalim pravoslavnim patrijarhatima. Realni primat i utjecaj pripada Moskvi i moskovskom patrijarhu, što je pokazao i dugoočekivani susret pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila na Kubi. Naime, dok carigradski patrijarh nosi počasnu titulu ekumenskog, moskovski patrijarh zapravo je glava pravoslavnog svijeta. Naslov ekumenskog patrijarha počeo je prvi upotrebljavati carigradski patrijarh Akacije u 5. stoljeću, što je, zajedno sa sporom oko monofizitizma (nauka koji negira Kristovu ljudsku narav), dovelo i do prvih ekskomunikacija između Rima i Carigrada koje su trajale 31 godinu. Kada je carigradska patrijaršija odbacila monofizitizam i kada je objašnjeno da se carigradski patrijarh naziva ekumenski (sveopći, “vaseljenski”) ne zbog toga što bi bio nadležan za sve kršćane “ekumene”, nego kao onaj koji je nadležan za kršćane koji su diljem carstva kristijanizirani od misionara koji su pod njegovom jurisdikcijom, i Rimu je postao prihvatljiv naziv “ekumenskog patrijarha” i raskol je okončan.
Patrijarh Bartolomej I. svojim je ekumenskim radom, s druge strane, osobito u bliskim i otvorenim kontaktima s Rimom, taj naziv proširio i na opće jedinstvo kršćana. Drži se kako je na kršćanskom Istoku oduvijek postojao određeni osjećaj za prvenstvo rimskog biskupa. Ne toliko u smislu pravne nadležnosti nad svim kršćanima svijeta, više u smislu predsjedanja u ljubavi i prvoga među jednakima, u smislu prvenstva časti.
Novi i stari Rim
Sam razvoj Carigrada, tj. Konstantinopola važan je za kršćanstvo. Prema časopisu Orthodoxia, već je u vrijeme apostola Pavla izraslo kršćanstvo u Sredozemlju grčkog govornog jezika. Za razliku od svojih prethodnika, car Konstantin podupirao je kršćanstvo. Premjestio je glavni grad Rimskoga Carstva u Bizant, koji se od tada zove Konstantinopol, Konstantinov grad, novi Rim. I danas Arapi nazivaju bizantske kršćane Rum. Unatoč novom Rimu, stari je Rim i nadalje bio promatran kao prvi u redoslijedu patrijaršija. Kanon 28. Kalcedonskog sabora (451.) daje Carigradu, novom Rimu, drugo mjesto iza prvoga Rima. Njegova katedrala, Hagia Sophia (Aja Sofija, Sveta mudrost), bila je više od 1000 godina središte religijskog života u istočnom kršćanskom svijetu. I nakon pljačke Konstantinopola od križara 1204. i nakon pada pod tursku vlast 1453., ostao je carigradski patrijarh vrhovnim poglavarom svih pravoslavnih zajednica u Osmanskom Carstvu. Zbog prisilne povezanosti patrijarha s turskom državnom vlašću, odvajali su se pojedini narodi od vlasti Turskog Carstva, ali i crkve tih naroda od organizacijskog jedinstva s carigradskom patrijaršijom. U 20. stoljeću najveći je dio Grka napustio Tursku. Toj patrijaršiji pripada nekoliko stotina u Carigradu preostalih Grka, mnoge biskupije u Grčkoj, sve grčko-pravoslavne biskupije i nekoliko drugih pravoslavnih biskupija ekumene, tj. ‘čitave nastanjene zemlje’.
