To što nitko od lidera hrvatskih stranaka nije na sastanku u utorak kod
premijera gurnuo "pod nos" Ivici Račanu parafirani sporazum s
Drnovšekom iz 2001. nije zbog pristojnosti, nego zato što je svrha
sastanka "saveza za Europu" bila prihvaćanje koliko-toliko zajedničkoga
garda prema zahtjevnim Slovencima. Trenutačno zajedništvo svelo se na
relativnu podršku Vladinu stavu da se Slovencima nudi još samo
arbitraža.
Račan se bio pohvalio da je baš on to prvi ponudio Slovencima 2002.
godine. Točno, no rečeno izvan konteksta, jer činjenicu da je 2001.
godine Račan bio pripravan zaključiti sa Slovencima sporazum po
sadržaju primjeren tekstu kapitulacije države koja je izgubila
rat sada rado zaboravlja. Da je tada uspio skupiti 101 glas
saborskih zastupnika, a nije jer je pobuna zahvatila i redove njegove
koalicijske vlasti, Hrvatska bi izgubila velik dio teritorija na
sjeveru Jadrana, a zauzvrat ne bi dobila baš ništa, osim, kako to sada
kaže lucidni Tonči Tadić nuklearnog otpada "made in Slovenia".
Desetogodišnja granična kriza sa sjevernim susjedom urodila je i
pozitivnim spoznajama. Sigurno je da Hrvatska i Slovenija neće pronaći
rješenje bilateralnim pregovorima, još manje političkim sporazumom.
"Crta sredine u Savudrijskoj vali", kao hrvatski, i "nadzor nad cijelim
Piranskim zaljevom", kao slovenski minimum nepomirljiva su
polazišta. Hrvatskoj, dakle, ostaje tek tužba Međunarodnom sudu.
NAGLASAK
