Iako je vodstvo HSP-a zaključilo da je kriza koju je izazvao Miroslav Rožić bila bura u čaši vode, ugledni je pravaš za kaznu ipak ostao bez dviju ozbiljnih stranačkih dužnosti. Još uvijek je član Predsjedništva HSP-a, i to zato što mu kao saborskom zastupniku to mjesto pripada prema stranačkom Statutu. Pitanje je bi li u njemu bio da nije tako.
Premda Rožić ostaje u stranačkom vodstvu, njegova je pozicija nagrizena. Zbog izjave da su Antu Đapića okružili poltroni teško je vjerovati da između njega i kolega u stranci može cvjetati povjerenje. I to bez obzira na to što im se javno ispričao rekavši da nije mislio na njih, nego na ulizice koje s HSP-om nemaju veze. Teško je zamisliti i da šef stranke nakon ove epizode prema njemu neće imati zadršku. Rožić je sam sebi, svjesno ili ne, zakomplicirao život, a na kraju mu nije pomoglo ni to što je reterirao i posuo se pepelom. No, one koji poznaju Rožića ne iznenađuje njegova žestina.
On nije tip čovjeka koji može dugo šutjeti kad ga nešto muči. Ali ono što je dobra osobina u napadu na političku konkurenciju postaje autogol kad se usmjeri prema vlastitoj stranci. Rožiću je u političkom djelovanju prednost to što je čist kao suza, iza sebe nema nijednu aferu, dobar je i britak govornik. No, u političkoj mu pragmatici sigurno ne koristi to što je u verbalnoj beskompromisnosti sklon padanju u preveliku vatru. Ali čovjekov karakter određuje njegovo djelovanje. Rožićev karakter, na primjer, teško podnosi osjećaj zapostavljenosti.
U prošlom mandatu, ključnom za politički rast HSP-a, on, Đapić i Tonči Tadić bili su zvjezdani tim koji je uspio s HSP-a skinuti stigmu ustaške sljedbe i nametnuti sebe kao kvalitetne, konzervativne političare koji razumiju nacionalne interese. Stvari su se počele komplicirati dolaskom Mate Granića za Đapićeva savjetnika. Zvjezdani tim se rasuo, činilo se da dokazani kadrovi više nisu potrebni jer je stigla nova uzdanica. Drugi udarac Rožiću stigao je s ranim ljetom kad je Đapić odlučio promaknuti Peju Trgovčevića, a ne njega, u šefa Glavnog stana HSP-a. Doda li se tome da Rožić nije poklonik prečvrstog vezivanja uz HDZ, jasno je da je frustracija morala izbiti na površinu.
S osjećajem nepravedne zapostavljenosti Rožić se nije susreo prvi put. Upravo to bio je jedan od razloga zbog kojih je 1995. prišao HSP-u. Srce ga je, naime, najprije odvuklo proljećaru Draženu Budiši, ali u HSLS-u nije napravio zapaženu karijeru. HSLS pod Budišinim vodstvom, naime, nije postao stranka kakvu je Rožić želio, a Budišina je kadrovska politika kao zvijezde iznjedrila Božu Kovačevića, Gorana Granića, Jozu Radoša... Budući da se u tom društvu nije vidio, napustio ga je zajedno s Tončijem Tadićem.
U Sabor je sjeo polovicom prošloga mandata kad se Boris Kandare povukao. Može se reći da Rožić u visoku politiku nije ušao na velika vrata, ali je kao oporbeni političar daleko dogurao. Je li mu nakon ovog ljeta politička budućnost klimava, teško je reći. No, zanimljivo je da se u kuloarima počelo šuškati da se zanima za diplomaciju.
