Jedan je detalj o tragediji u zeničkom rudniku mrkog ugljena Raspotočje ostao prilično nezapažen. Rudari su oplakivali svoje mrtve komarate, optuživali političare i direktore za nemar, ali nitko, baš nitko nije tražio da se zatvori rudnik smrti.
Nakon što zemlja “proguta” pet života nekako je normalno očekivati da preživjeli rudari traže da se nesigurna crna jama napokon zaključa. Bilo bi normalno, ali se to nije dogodilo. Čak su neki reporteri zabilježili da se nekoliko mladih ljudi javilo na natječaj za posao te da, nakon svega, nisu odustali od posla. Nadaju se da će uskoro doći u priliku da svakodnevno riskiraju život za plaću tek nešto višu od 2000 kuna.
Zašto rudari svjesno riskiraju život? Priča o zeničkim rudarima zapravo je priča o tome koliko su rad i radno mjesto bitni za svakog čovjeka. Posao ne znači samo sigurnu plaćicu nego i ugled u lokalnoj zajednici. Dok rudar svakodnevno kopa mrki ugljen, sudjeluje u onim malim sitnim ritualima koji potvrđuju da ga zajednica prihvaća. Pa čak i kada se dogode nesreće, koje su u zeničkom rudniku puno češće nego što je to normalno, potplaćeni rudari u tome ne vide samo tragediju. U tim najtežim trenucima mogu vidjeti da se poštuje njihovo zanimanje te da ih njihovi sugrađani cijene. Dolaze novinari i pišu reportaže, a političari daju prijetvorne izjave koje se, sasvim sigurno, nikada neće ispuniti. Rudar ima svoje mjesto u društvu.
Čak i takvu pozornost čovjek lakše prihvaća nego činjenicu da je nezaposlen. Biti bez posla ne znači samo biti bez plaće nego je to ujedno najčvršći dokaz da nikome više ne trebaš. Zapravo, to je simbolička smrt, ali bez onog društvenog priznanja kakvo su dobili mrtvi rudari. Nezaposlene nitko ne ispraća i nema onih dirljivih govora. Čovjek bez posla mumija je koja još uvijek ima potrebu da jede i pije, ali koja više nema nikakvu vrijednost za društvo. Čitajući izvješća o zeničkim rudarima, sjetio sam se brojnih hrvatskih “rudara” čije su tvrtke zatvorene.
Hrvatska već nekoliko godina ima oko 300.000 nezaposlenih. Oni možda žive u prosjeku malo dulje od zeničkih rudara, ali je, kako vidimo, upitna kvaliteta života. Odlazak na burzu za većinu njih znači i opraštanje od aktivnog života. Odlaze u dobrovoljno progonstvo u svoja četiri zida, u svoje osiromašene obitelji. Kada ih sustigne prava smrt, a ona zbog tuge dolazi ranije nego što je itko očekuje, to nitko ne primjećuje. Nezaposleni nesretnik nikome ne treba i nikome ne nedostaje. O njima se više ne brinu ni političari, a novinari ne dolaze raditi priče.
Najtužniji sprovodi sprovodi su nezaposlenih koji su, kako smo vidjeli, zapravo umrli kada su dobili otkaz. Ne bih želio da se ovo shvati kao kritika nezaposlenih. Ovo je, naglašavam, isključivo kritika sustava koji je proizveo vojsku “nepotrebnih”. Postoji jedna krilatica u Americi koja kaže da je čovjek sam kriv ako je nezaposlen kada je u zemlji nezaposlenost manje do pet posto. Pa kako bi onda bio kriv nezaposleni Hrvat kada nezaposlenost u Hrvatskoj ni u ljetnim mjesecima ne pada ispod 15 posto. Država koja tolerira takvu stopu “živih mrtvaca” nije ispunila osnovnu zadaću.
Kada vidimo patnju nezaposlenih, onda možemo gledati drugačije i na težak rudarski posao. Postaje nam razumljivo zašto se spuštaju u središte zemlje i riskiraju život. Smrt u rudniku ponekad je lakša od života bez posla. Rudar može reći da je teško i neizvjesno, ali da se ipak živi. A što mogu reći nezaposleni koji više nikada neće naći posao?
Kako nezaposleni može ostati bez posla? A i nemože umrijeti kao zaposleni ako je nezaposleni.