Marko Dejanović objavio je i treću knjigu. Nakon nagrađivanog romana “Kartu, molim”, za koji je lani dobio nagradu koja nosi ime Janka Polića Kamova, vratio se kratkim pričama s kojima je i započeo svoj literarni put. Tako je uoči netom završenog Interlibera svjetlo dana ugledala zbirka “Van brloga” koju je Dejanović objavio kod zagrebačkog izdavača “2x2” i pod uredničkom paskom Zorana Pilića. Atraktivnu i sugestivnu naslovnicu knjige potpisuje Vladimir Šagadin, osnivač izdavačke kuće 2x2.
U međuvremenu je Dejanović bio i na sajmu knjiga u Londonu, i to u svojevrsnoj hrvatskoj reprezentaciji u potrazi za stranim nakladnicima, kao i na festivalu europske kratke priče. Roman “Karte, molim” nedavno mu je objavljen i u Srbiji, zemlji u kojoj je objavljena i njegova prva knjiga, zbirka priča “Belzebubov notes”. Iza njega je, u svakom slučaju, uspješna književna godina, koju sada uokviruju kratke priče ukoričene u zbirci “Van brloga” koju svakako treba preporučiti, i to ne samo ljubiteljima ove u Hrvatskoj iznimno popularne i žilave forme.
Nevjerojatno je koje je sve teme Dejanović uspio načeti svojim pričama i kako je diskretno i ekonomično progovorio i o sebi, ali i o društvu u kojem živi i koje neumoljivo kritički promišlja. Svakodnevne pljačke u bankama i dućanima, osvetničke otmice samozvanih iscjelitelja, masovni nasilni obračuni izazvani običnim povodima, prijeteća samoubojstva, krvave prometne nesreće, ovisnost o drogi, ratno izbjeglištvo, prosvjedi protiv abortusa ispred zagrebačkih kliničkih bolnica, maloljetnička ubojstva i treniranje hrabrosti čopora nad usamljenim pojedincem, snalaženje izbjeglica u novoj sredini u kojoj ne poznaju ni jezik ni običaje... Sve su to teme kojima se Dejanović bavi efikasno i direktno. Iako je vrlo često očito inspiriran stvarnim događajima, on ih ne prepričava linearno, publicistički, nego se prepušta i grozničavu toku svijesti, ali i postupku u kojem ljudske karakteristike daje životinjama, zgradama, kovanicama, postižući tako i pomalo nadrealnu atmosferu. Dejanović zna baratati rečenicama, dobro piše dijaloge, ne razbacuje se duhovitošću tamo gdje joj nije mjesto, a osobito je uspješan kada treba postići krajnju jezovitost koja u njegovu slučaju ne djeluje usiljeno, nego autentično. Očito, dobro bi pisao krimiće s ex-jugoslavenskim štihom, ali pitanje je koliko njega zanima žanrovski strogo određena i stoga disciplinirana literatura koja vodi samo jednom cilju.
Nekoliko priča svojom čvrstom, neslomljivom strukturom ipak bi trebalo izdvojiti. Među njima su priče “Životni put mede”, “Podrum”, “Đuka” i “Potjera za pripovjedačem”. Iznimno je filmična i krajnje zloslutna priča “Reci moje ime”, zapravo ispovijest jedne POS-ove zgrade iz zagrebačkog Vukomerca o ljudima koji kao da su osuđeni na zlu sudbinu, kao da ih je označila i žigosala baš ta zgrada s posebnom namjenom izmaknuta iz gradskog centra i bačena na opasnu, komunalno neuređenu periferiju u kojoj nema niti može biti elementarnog urbaniteta. Nedavni i zapravo nikada završeni regionalni rat je posebna dionica ove knjige. Odlična je, metaforična i dirljiva autobiografska priča “O svejedima i ljudožderima” u kojoj ranjiviji dio obitelji napušta neimenovani zavičaj zaražen ratnim virusom. Slikovita je i još jedna od obiteljskih priča “Ja, Leonardo” u kojoj autor s lakoćom progovara o sukobu s njemačkim, krajnje organiziranim načinom života koji je morao proći zaigrani i prkosni dječak izbjeglica boreći se protiv ukalupljenosti svake vrste, ali i strahujući od posljedica koje bi mogla doživjeti obitelj zbog njegova mangupstva. Zanimljivo, kao i u romanu “Karte, molim”, Dejanović je i u ovoj zbirci našao mjesta za spominjanje vlaka na relaciji Zagreb – Beograd (ili obratno), i to u haiku kratkoj i toploj priči posvećenoj ocu, osobi koju vidi kao mješavinu Woodyja Allena i balkanskog špijuna. Očito je ocu neizmjerno zahvalan jer taj lik bdije nad četvrtinom priča u ovoj knjizi koja nije jednosmjerna nego dvosmjerna, i to u svakom pogledu.
>> "Kamov" za Marka Dejanovića i knjigu "Karte, molim"
