Prvi krug lokalnih izbora je završen. Prvo što upada u oči jest da na razini izbora gradonačelnika nije došlo do velikih promjena, zapravo glasači su birali vrlo konzervativno i većina sadašnjih gradonačelničkih opcija ostaje i nakon prvog kruga. Aktualni gradonačelnik Bandić nedostižno vodi u Zagrebu, HDSSB-ov Bubalo u Osijeku, partija je u Rijeci kontinuirano na vlasti već sedam desetljeća pa od većih gradova jedino u Splitu neće ostati gradonačelnik iz iste opcije – dišpet eksperiment s Kerumom je završio i stvar se vraća u “normalne” okvire. IDS će zadržati gradove u Istri, aktualni gradonačelnik Vlahušić vodi u Dubrovniku, Sabo u Osijeku, Pintarić u Sisku. Dakle, u izboru gradonačelnika birači su išli na provjereno ma kakvo ono bilo. Na razini županijskih skupština HDZ je nadmoćni pobjednik izbora, no čini se da ih nije HDZ toliko dobio koliko ih je SDP izgubio. Čudesna djelovanja SDP-a idu dotle da se na konferenciji za tisak nakon objave rezultata na Karamarkovu licu u jednom trenutku ugledala i naznaka osmijeha. Očito je da se nezadovoljstvo Vladom reflektiralo i na lokalnoj razini te da će se trend pada potpore SDP-u nastaviti.
Brojni komentatori isticali su kako rezultati u Splitu označavaju završetak izborne komedije, i u tome ima rezona. Aristotel kaže kako tragedija govori o ljudima boljima od nas – obično su to neki heroji, kraljevi, uzvišene ličnosti koje sudbina dovede u bezizlaznu situaciju, dok komedija govori o ljudima gorima od nas, ili poput nas, tj. prosječnog gledatelja, prije svega u moralnom smislu. Zato su junaci komedija škrci, pokvarenjaci, hvalisavci, glup i gluplji, Borat, Torrente ili Mr. Bean. Teško je unaprijed predvidjeti hoće li kod birača prevladati potreba za vodstvom koje smatra boljim od prosjeka ili će težiti izboru nekoga svoje razine ili čak ispod nje, kao u slučaju Keruma ili ranije Stipe Mesića.
Ljudi vole na televiziji gledati ili upućenije od sebe, da nešto nauče, ili glupane, kao u Big Brotheru, showu koji je nekada imao veliku gledanost, i gdje je gomila gledatelja pratila intelektualno podkapacitirane likove kako se izležavaju na kauču, pričaju banalnosti i ispunjavaju besmislene zadatke, vjerojatno uživajući u spoznaji – vidi ovi su gori od mene, a na televiziji su, tko zna gdje bi meni bio kraj kad bih se htio gurati! Njihalo potrebe za tragedijom ili komedijom teško je predvidjeti. Malograđanski kritičari Keruma nisu shvaćali kako ga Splićani mogu birati kad je neobrazovan, neuljudan, poročan, ne shvaćajući da je upravo to razlog zašto ga biraju. Ima valjda nekog zadovoljstva u tome da živiš u gradu u kojem su 90% ljudi veća gospoda od gradonačelnika i uživaju u svijesti da bi i oni sami bolje upravljali gradom, ali im se ne da. No kao što je i Big Brother doživio silan pad gledanosti jer su se ljudi zasitili te forme, dolazi do zasićenja i političkom komedijom, pa su u drugi krug otišli ozbiljni, stručni, dosadno pristojni kandidati. Koliko je totalitarni impuls još jak u našim strankama svjedoči i primjer Zagreba gdje su i SDP i HDZ učinili istu pogrešku.
Unatoč proklamiranoj demokratskoj logici, vodstva su uklonila od baze izabrane kandidate, Bernardića i Golema i nametnula svoje. U HDZ-u se vjerojatno više radilo o čišćenju neposlušnih, ali je bilo racionalnije da su, svjesni kako ionako neće prijeći deset posto, pustili kandidata kojeg je izabrala baza da izgubi izbore pa onda poslije sređivali gradski odbor. Mizeran rezultat u Zagrebu HDZ-u predstavlja simbolički teret na nacionalnoj razini – kako može pretendirati na osvajanje vlasti na sljedećim parlamentarnim izborima stranka čija kandidatkinja za gradonačelnicu u glavnom gradu države dobije pet posto glasova? SDP-ov slučaj je još gori. Neki je lumen ustanovio kako Bernardić po anketama gubi od Bandića i da bi idealan protukandidat, potpuno nejasno zašto, bio Rajko Ostojić, gastroenterolog, jedan od rijetkih ministara u Vladi za kojeg se činilo da zna što radi. Na kraju je ispao topovsko meso za Bandića. Nema veće sreće za nogometnog trenera nego kad “pogodi s izmjenom”. Vidi kako mu ekipa loše stoji na terenu, shvati što nedostaje, ubaci igrača s klupe – ovaj zabije gol i riješi utakmicu. SDP-u se dogodilo da je umjesto slabog igrača u utakmicu koju je gubio, ubacio za tu igru još nespremnijeg, koji se bezvoljno vukao po terenu, a pred sam kraj, u sudačkoj nadoknadi ubace mu kao potporu i Stipu Mesića, koji zabije autogol.
Pa jesu li oni stvarno mislili da mogu prodavati štosove s rock’n’rollom, tobožnjim urbanim štihom i samoproglašenim poštenjem kao potkraj devedesetih? Umjesto da uvide pogreške i potrude se ispraviti ih, njihove izjave nakon poraza svode se na tezu kako valjaju oni, ali ne valjaju birači. Kao, eto, ako narod hoće loše momke, neka mu bude. Bandić je pokazao vrhunski politički instinkt plešući po vrlo tankoj žici. Populistički se na ideološkoj ljestvici protegnuo krajnje široko – od iskazivanja počasti Judith Reisman, trčanja u Međugorje i koketiranja s desnim populizmom, do titoizma i predsjednika SUBNOR-a na gradskoj listi. Moglo mu se dogoditi da se u toj nategnutoj širini politički raspline u očima birača i da ne dobije glasove lijevih zbog desnog, a desnih zbog lijevog populizma. Posrećilo mu se da su mu desni zažmirili na titoizam, a lijevi na desni populizam i osvojio je izbore. U vrijeme ideološke polarizacije društva, pravog “kulturnog rata” kako ga naziva premijer, Bandić uspijeva akrobatski stajati i na jednoj i na drugoj strani. Zanimljivo je stoga kakvu će igru odigrati na sljedećim parlamentarnim izborima koji se, nakon ovakvih rezultata na lokalnim, čine sve bližima.
