Nebo se oblacima nježno prislonilo na mirogojske brežuljke maglovito prigušujući plamen jeseni u krošnjama. Kiša je čas nečujno sipila, a čas pljuskom spuštala šušteću zavjesu nad riječi i glazbu kojom smo se opraštali od Saše Britvića.
Pišem ovaj tekst zajedno s mnogima koji su ga poznavali, čije je živote dotaknuo i oplemenio i koje je ostavio zaprepaštene, tužne i nijeme svojim preranim, nenadanim i tragičnim odlaskom. Svatko od nas je jedno krhko stakalce u velikom vitražu od tisuća komadića kroz koje u jednako toliko raznobojnih odbljesaka prosijavaju Britvićev glazbenički talent, umjetnička strast i životna energija koja nije nestala, nego je na način za sve nas nedokučiv i zauvijek tajanstven, promijenila oblik i dimenziju postojanja.
Pišemo ovaj oproštajni tekst ja i mnogi koji nismo dio one "javnosti" kojoj je Saša Britvić bio poznat iz neke afere, "javnosti" čiju pažnju dirigenti privlače samo u crnim kronikama, "javnosti" koja ne zna ni na trenutak zastati nad čovjekovim djelom, obzirno iskazati sućut i poštovanje i zašutjeti kada ne zna i nema što reći.
Najprije i zauvijek Goranovac
Nijedan ugašeni život ne zaslužuje da mu ostatke razvlače neznalice i bezobzirni strvinari tuđih nesreća. Ponajmanje ugašeni zemaljski život Saše Britvića.
Takvoj "javnosti" u ovakvim se trenucima nije prilično suprotstaviti bukom i bijesom, nego dostojnim sjećanjem i zahvalnim hvalospjevom životu i djelu umrloga. Zadužio je kulturu i umjetnost kojoj je služio i koju je sretnim tisućama otkrivao i približavao.
Zato sam u pomoć pozvao one koji o tome nešto znaju, zato ovaj tekst pišemo ja i mnogi, svi kao stakalca u vitražu kroz koji prosijavaju život i djelo Saše Britvića koji je u 51. godini života otišao tragom jednako upamćenog i dragog osmijeha svog velikog oca i pjesnika Drage.
"Saša je Goranovac. Svi njegovi umjetnički uspjesi i dostignuća koja je postigao velikim trudom, privrženošću i posvećenošću glazbenoj umjetnosti ne mogu zasjeniti njegov identitet Goranovca", piše Andro Krstulović Opara, ne kao istaknuti kulturni djelatnik i trenutno savjetnik na najvišoj adresi, nego u prvom redu kao bivši član Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić koji je Saša Britvić vodio četrnaest godina. "Tek sa Sašom sam u potpunosti shvatio, razumio i zavolio svaku šesnaestinku u partituri. Blagog pogleda i s vječnim arhajskim osmijehom, on je poput tibetanskog monaha koji tjednima pognut prosipa zrnca pijeska stvarajući mandalu, po nama prosipao note glazbenih velikana i očaravao nas tom glazbenom ljepotom", sjeća se Andro. I dodaje predivnu sliku, upamćenu u Parizu, kada su Goranovci pod Sašinim vodstvom sudjelovali u izvedbi Mozartova Requiema kojom je Théâtre des Champs Elysées obilježavao 200. godišnjicu smrti glazbenoga genija.
"Sutradan smo na nedjeljnoj misi u pariškoj Notre Dame pjevali Händelovog Mesiju. Unatoč dobrim preporukama, našem nastupu je prethodila audicija pred suhonjavim katedralnim rektorom koji se uz šuštanje svoje crne halje pojavio i strogim pogledom prostrijelio Sašu prije nego li je uzeo partituru i popeo se pred nas. Saša nije sklonio pogled pred njim, nego je odlučno ispružio ruku i predao mu dirigentski štapić po kojemu je u tome trenutku bljesnula zraka sunca kroz vitraže iza kojih se stoljećima prije smucao Quasimodo. U toj se gesti jasno vidjelo da je Saša bio itekako siguran u nas i u svoj rad. Par trenutaka kasnije, unutrašnjošću Notre Dame zagrmila je Händelova Aleluja. Audicija je trajala vrlo kratko. Uvjeren sam da smo tada nadmašili sebe, a Sašu učinili ponosnim. Gestu koju je taj strogi sijedi rektor pariške katedrale potom učinio pamtit ću cijeli život: vratio je Saši njegov štapić s velikim poštovanjem i naklonom."
Po iskrenom djetinjem osmijehu, koji bi zablistao na Sašinu licu nakon osobito lijepo ispjevanih glazbenih rečenica, svoje goranovske dane pamti i Katarina Cviljak.
"Zahvaljujući Saši, glazbu osjećamo, s glazbom dišemo, s glazbom živimo", svjedoči profesorica životom i profesijom posvećena i knjigama.
Osim putovanja od jedne do druge velike europske pozornice, Iva Juras – svojedobno Sašina asistentica u zboru, a potom dugogodišnja članica Zbora Opere HNK – pamti i veliki pljesak kojim su operni pjevači svom zborovođi iskazali zahvalnost i divljenje nakon pokusa za premijeru Wagnerova Lohengrina. Saša ga je pripremao kao asistent maestra Nikše Bareze. Iskustvo i erudicija, znatiželja, vladanje raznim disciplinama i tajanstvenim područjima ljudskog duha, kao i stranim jezicima, sve su to odlike koje u svojim sjećanjima navode Sašini pjevači i suradnici.
Generacije mladih ljudi željeli su "znati koliko i Saša", napisao je muzikolog Davor Merkaš, prisjećajući se Britvićeva "nevjerojatnog znanja o gotičkim katedralama, vodorigama, starim orguljama i orguljašima, Paracelsusu, baroknoj glazbi, ekonomiji i menadžmentu, partiturama, pjesništvu, prevođenju...".
Bezvremenski Bach
"Papandopulova Hrvatska misa, Beethovenova Missa solemnis, Dvořakov Stabat mater, Mozartova Misa u c-molu i Bachova u h-molu, Johannesspassion, Mahlerove Druga i Osma simfonija, Aida, Bohemi, Hoffmannove priče te Verdijev, Brahmsov, Berliozov i Mozartov Requiem neka te prate na ovom zadnjem putu", izrekao je nad mirogojskim odrom Tomislav Flegar, dugogodišnji predsjednik Goranovaca kojima se pridružio 1987., kad i mladi dirigent Britvić. Uz podsjećanje na velike uspjehe i zajednički ispjevane veličanstvene partiture, dodao je i vrlo osobnu poruku: "Znaš, onaj 'Dona eis' iz Lacrymose, koji je na probama dolazio iz smjera basa, a na koji si se uvijek nasmijao, mi Goranovci i tvoji prijatelji darujemo ti vječno. A kad se smjestiš u svom kutku neba, pogrbljen iznad klavira, tražeći olovku i gumicu po torbi i naprežući se da vidiš note, u košulji koja napola viri ispod veste, uživaj u proučavanju i izvođenju baroka. Do viđenja, dragi Saša! Zbogom, Maestro!"
Uz šum kiše, žive i mrtve na Mirogoju pomilovali su gudači Sašinog Hrvatskog baroknog ansambla bezvremenskim Bachovim Airom, a koncertna majstorica Laura Vadjon izrekla je pozdrav koji je istodobno i zavjet da se započeta djela nastave, onako kako je Saša Britvić uvećavao talente i bogatstvo naslijeđeno od svojih prethodnika i učitelja.
Povrh svega, glasovi Goranovaca izgradili su kroz kišu, maglu i suze most prema vječnosti. Ispjevani liturgijski i biblijski stihovi Mokranjčeva "Tebe pojem", Odakova "Svrši stopi moje" i Faureova "In paradisum" bili su savršena molitva zbog koje se postaje i ostaje vjernik u ljepotu, božanstvenu čovječnost, smisao, glazbu i Ljubav iz koje sve izvire i u koju sve uvire. A sve to pod dirigentskom rukom i osmijehom maestra Saše Britvića, zauvijek obasjanima zrakom svjetla kroz vitraže katedrale Notre Dame i kroz stakalca naših zahvalnih sjećanja.
>> U 51. godini života tragično preminuo dirigent Saša Britvić
Dostojevski o Pofuku i Gerovcu i sličnima: Kako vjerovati u dobronamjernost nekoga tko ne voli svoje? Precizno je takve ljude detektirao i opisao u „Idiotu“ Dostojevski kada je kazao sljedeće: „Svaka ruska nezgoda i nedaća izaziva u njega smijeh, samomo što ga ne ushićuje. On mrzi narodne običaje, rusku povijest, sve. Tu kivnost na Rusiju neki su naši liberali, sve donedavno, smatrali tako reći, pravom ljubavlju prema domovini i dičili se time kako vide tobože bolje od drugih kakva bi trebala biti ta ljubav, ali sad su već postali otvoreniji pa su se počeli stidjeti čak i riječi ljubav prema domovini, čak su i sam taj pojam protjerali i izbacili kao nešto štetno i bezvrijedno.“