Za naš život, za naše dileme, probleme, ali i nezadovoljstva više nitko
od vanjskih čimbenika nije kriv: možda smo ponekad sami sebi najveći
neprijatelji, jer smo izgubili povijesne mjere kritičnosti umjesto da
vjerujemo u ljepotu svoje zemlje, generacije koje dolaze, sposobnost
ljudi kojima treba pružiti priliku da dorastu svim izazovima i
opasnostima koje nude nove europske zajednice.” To nisu riječi nekog
hrvatskog političara, povjesničara ili vidovnjaka.
Te je mudre rečenice izgovorio oskarovac Branko Lustig, najistaknutiji
predstavnik hrvatske filmske umjetnosti u svijetu nakon što je početkom
tjedna primio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za dugogodišnje
društveno djelovanje na dobrobit Hrvatske te promidžbu hrvatske kulture
i umjetnosti.
Koliko je Lustig zadovoljan što hrvatski državni vrh od Pantovčaka,
Banskih dvora do medija i javnosti poštuje njegov profesionalni uspjeh
u svijetu gdje nikada nije zatajio iz koje zemlje dolazi čulo se sve do
Hollywooda i hrvatskih iseljeničkih zajednica širom Amerike.
Ono što se može iščitati iz Lustigovih riječi koje bi naši političari
trebali pročitati više puta poruka je da smo za većinu naših problema
sami krivi te da ih se ne može rješavati optužbama, prozivanjem i
prebacivanjem krivnje s jednoga na drugoga vrteći se u začaranom krugu
te da moramo pokušati iznova zavoljeti našu zemlju i vjerovati da mladi
koji dolaze i polako pripremaju smjenu generacija nisu destruktivci ili
neznalice, nego sposobni ljudi, nadajmo se bolji od nas. Još je puno
uspješnih Hrvata širom Amerike koji su u svojim profesijama poznati i
cijenjeni poput gospodina Lustiga u filmskoj industriji.
Sve bi ih trebalo okupiti na druženju u Zagrebu i pozvati ih, odnosno
stvoriti profesionalne uvjete da se vrate u Hrvatsku barem na šest
mjeseci svake godine, ako se već ne mogu potpuno preseliti poput dr.
Danice Ramljak koja je ostavila sve u Washingtonu i prihvatila vodstvo
Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Premijer Sanader često na susretima
s iseljenicima u New Yorku na pitanje zašto ne pozove hrvatske
znanstvenike i uglednike da se vrate u zemlju odgovara “da je poziv
stalno upućen, ali da je svjestan da im se u domovini ne mogu ponuditi
primanja i nagrade za rad kakav imaju u Americi”.
Hrvatska bi trebala organizirati sponzorske fondove za takve ljude kao
što nagrađuje sportaše koji je promoviraju sportskim uspjesima.
Uglednici poput Lustiga, Ramljak, Damaške i niza drugih nisu nam
potrebni samo zbog vrhunskog znanja u svojim strukama nego i zbog
načina na koji promišljaju i vole Hrvatsku, zbog njihove vjere da
Hrvatska ima perspektivu i da nije uzaludno potruditi se oko nje.
Profesorica dr. Hedvig Hricak jedina je Hrvatica s diplomom Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja je stalna članica Američke
akademije za znanost. Živi i radi u New Yorku gdje je predstojnica
odjela za radiologiju u najboljoj američkoj onkološkoj bolnici Memorial
Sloan Kettering.
Prije šest godina pokrenula je akciju izobrazbe hrvatskih radiologa i
drugih specijalista u New Yorku. Objavila je 19 knjiga, članica je
brojnih svjetskih instituta za radiologiju, dobitnica počasnog
doktorata Sveučilišta Ludwig Maximilijan u Münchenu i dopisna
članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Puno je hrvatskih
pacijenata spašeno njezinim angažiranjem i pomoću. Takvi stručnjaci
znali bi se, kao što gospodin Lustig pametno zaključuje, “bolje nositi
s izazovima i opasnostima koje nude nove europske zajednice”. Ili zašto
njih, za početak, ne proglasimo ambasadorima turizma?
POGLED S MANHATTANA
