Holjevka, 162 stube, Zagreb 214, Boroša, Zagrebački maraton, Medved Run, Hendrix polumaraton... To su samo neke od 20 utrka koje se organiziraju u gradu. Sve su brojnije i škole trčanja, a Bundek, Jarun, Maksimir i savski nasip preplavljeni su trkačima, što profesionalcima, što rekreativcima.
Svima koji samo prođu nekim od parkova ne može promaknuti prizor koji upućuje na pravu malu trkačku renesansu. Mnogi, doduše, na to još odmahuju rukom, ali broj polaznika škola trčanja svjedoči da se Zagreb pretvara u trkački grad.
Najstarijoj su 74 godine
– U osam je godina kroz našu školu trčanja prošlo više od 5000 ljudi, a ove sezone imamo najviše upisanih, oko 600 – govori Tea Gvardijan iz Trčaone, jedne od najdugovječnijih škola trčanja u gradu. Takve su organizacije zapravo zaslužne za približavanje sporta i rekreacije svima, bez obzira na godine i fizičku spremu. Najstarija polaznica Trčaone, primjerice, ima 74 godine, a u školi je 85 posto žena.
– Najviše se prijavljuju osobe koje su tek “sišle s kauča”, nikada se nisu bavile nikakvim oblikom rekreacije i ne kreću od nule, nego iz minusa. No, kada takve osobe nakon osam mjeseci, koliko traje škola, istrče polumaraton, nije čudno da ostanu u trčanju i da se njime potpuno zaraze – kaže T. Gvardijan. Trčaona ima i klub “starih” trkača, odnosno bivših polaznika škole za koje ne postoji vruć, snježan ili kišovit dan jer oni trče i na minus 20 i na plus 40.
– Svi koji su ikada probali trčati znaju da je to pozitivna ovisnost. Ne može vani biti toliko hladno koliko se mi trčanjem možemo zagrijati – objašnjava Tea Gvardijan.
Ništa drukčije nije ni u Brooks akademiji trčanja koju je osnovao Slavko Petrović, hrvatski rekorder na pet i deset tisuća metara. Akademija svoje polaznike okuplja uglavnom u Maksimiru, koji za njihova treninga, koji se preklapa s treninzima drugih škola, poprimi izgled sportskoga kampa.
– Ovo je tek druga sezona akademije, u kojoj imamo stotinjak upisanih. No imamo dosta lanjskih polaznika, što pokazuje da se svijest ljudi mijenja, da sve više njih odabire trčanje kao način života – govori Petrović.
Malo kaskamo, ali...
Groznica trčanja prelazi i na najmlađe pa nude i tzv. obiteljske pakete. Točnije, dok roditelji poboljšavaju svoje rezultate, klinci imaju zasebne trenere koji ih kroz igru i vježbanje zaljubljuju u trčanje.
– Obiteljski su paketi hit. Mame, naime, često odustaju od rekreacije jer nemaju kome ostaviti klince. Ovako su ubile čak tri mušice jednim udarcem: one imaju vrijeme za sebe i sport, a klinci su na čuvanju i bave se fizičkom aktivnošću – ističe trenerica Matea Petrović.
Iako je u mnogim europskim gradovima vidjeti trkače na ulici jednako kao i kod nas vidjeti ljude koji sjede na kavi, sve više, kažu, i po tome počinjemo sličiti metropoli.
– Malo kaskamo za ostatkom Europe jer kao nacija još nemamo naviku kretati se. No i to se polako ali sigurno mijenja – zaključuje Zoran Kljajić, jedan od trenera u Brooks akademiji.
