Po n-ti put, reprezentacija više nije u konkurenciji za medalju, pa dvorana zjapi gotovo praznom. S druge strane, sjećamo se i da velike nogometne momčadi zagrebačka borilišta nisu mogle ozbiljnije popuniti. Jedan je Zlatan Ibrahimović tamo igrao dva puta. Jednom u veljači 2012., skupilo se deset tisuća gledatelja, drugi put iste te godine u Ligi prvaka, osam tisuća gledatelja.
Nešto je veći interes publika pokazala za 450 milijuna eura vrijednu momčad Reala iz Madrida prije sedam godina, no nije i napunila stadion, bilo je nešto više od 27.000 gledatelja. Arenu nije napunila niti momčad košarkaškog europskog prvaka CSKA i izravno odmjeravanje tada mlađahnog Darija Šarića i legende Andreja Kirilenka, bila je poluprazna. Vjerojatno ne treba spominjati Europsko prvenstvo u košarci 2015. kada su Arenu od jeke s parketa spašavali slovenski navijači, a onda ni ovaj nesretni rukomet.
Oproštaj od Eura u praznoj Areni:
Imaju svi ti događaji nešto zajedničko, niti velike momčadi niti igrači nisu bili dovoljni ako su šanse naših bile procijenjene malenima. Zagreb gubitnike ne voli. Čak ni kada se radi o omiljenom klubu ili reprezentaciji. S druge strane, treba li na velikim turnirskim natjecanjima prvo zadovoljavati sponzore, a gledateljima što ostane? Očito, ni jaka gostujuća momčad nije dovoljan vabec za dvoranu ili stadion. Mora se ponuditi i nešto više. Nekada, odlazak na utakmice Dinama nije bio čak ni ritual, to je bila navika, inercija. Iz različitih razloga ta se navika razvodnila, no nije se poduzelo puno da je se ponovo pobudi. Posjet maksimirskoj ruševini tlaka je, pogotovo kada još skupo plaćate mlako bezalkoholno pivo i sumnjivu kobaju.
Ni s Arenom nije bitno drugačije. Impozantno zdanje u svojem interijeru ne nudi puno više od skupog piva na šanku i kokica iz vrećice. Moderna su sportska borilišta danas mnogo više od toga, mjesta su to puna sadržaja koja odlazak na utakmice čine i obiteljskim događajem. Baš onako kao što je i u nas bilo nekada.
Svugdje kod nas je to tako, a od onih koji i idu redovno na sportska događanja, sport i momčad za koju se deklarativno navija je najmanji motiv dolaska. Obično je riječ o pražnjenju frustracija nagomilanih životnim okolnostima. Najmanje sportom.