U američkim državama New York, New Jersey i Connecticut živi gotovo 200 tisuća Albanaca s Kosova. U mojoj zgradi na 2. aveniji jedan od portira podrijetlom je iz Prištine. Na stotine ih rade kao domari u boljim neboderima po Manhattanu i cijenjeni su kao pouzdani i vrijedni djelatnici.
Kad sam u ponedjeljak jureći na sjednicu Vijeća sigurnosti gdje se očekivala rasprava o nezavisnosti Kosova pozdravila Zaima koji je pušio ispred ulaza u zgradu, pitao me, glasom koji je to očekivao, je li Amerika priznala njegovu prvu domovinu. “Zar niste čuli, to se dogodilo prije pola sata!” Počeo je plakati. Žurilo mi se, ali ostala sam uz njega nekoliko minuta dok mi je govorio kako će napokon bez straha, nakon osam godina putovati u Prištinu da bi vidio staru majku.
Bili su to dirljivi trenuci, razumljivi nama koji smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji, ali potpuno neshvatljivi Morenu, domaru podrijetlom iz Meksika, koji mi je šapnuo da Zaim tjednima govori samo o Kosovu i razgovara nekim “čudnim jezikom” sa svojima preko mobitela. “Gospođo Jadranka, je li to zaista neka ozbiljna država, hoće li se opet zaratiti u Srbiji?” Drugi dan je Zaim na posao donio krafne i baklave koje je spremila njegova supruga, pa je sve u zgradi častio a Meksikanac je, oduševljen slasticama, rekao da je “to Kosovo sigurno bogata zemlja kad imaju tako dobre kolače”. Zaim i ja smo se s razumijevanjem pogledali.
Poznato mi je da svaki mjesec šalje obitelji u Prištinu 300 dolara. Ne može više, a i to mu je puno, jer njegov stan u Astoriji stoji 1200 dolara, a kao portir zarađuje 2300 dolara, dok supruga čisti u školi u Queensu za 1700 dolara. Razmišlja da se vrati u neovisno Kosovo, posudi novac od imućnije rodbine u New Yorku i otvori mali hotel. Tvrdi da ima puno prijatelja Amerikanaca koji bi dolazili u posjet.
Naslušala sam se iseljeničkih priča, a poznajem samo dvije obitelji koje su se stvarno vratile u Hrvatsku, pa sam nekako sumnjičava prema najavama Albanaca s Kosova da će masovno iz Amerike krenuti kući. Emocije se smire ili ugase nad ekonomskom računicom. Poznajem nekoliko uglednih Kosovara koji imaju restorane na Manhattanu. Pozivaju na slavlje kosovske nezavisnosti.
Cijeli se tjedan kod njih častilo, posjetio ih je i veliki prijatelj Bob Dole. Moj kolega Halil Mula, dopisnik iz Prištine, uvjeravao me da će Hrvatska među prvim državama priznati Kosovo. Hrabro je izdržao napad ruskog veleposlanika u UN-u Čurkina koji je povišenim tonom i nediplomatskim rječnikom odgovarao na njegova pitanja. “Ne ljutim se, sretan sam jer 'imamo Kosovo’”,rekao je Mula.
U ovom tjednu još jedno iznenađenje, ali za kubansku iseljeničku zajednicu. Vijest o ostavci Fidela Castra slavila se najviše na Floridi gdje živi milijun Kubanaca, ali ni Newyorčani nisu odbili dobar povod za tulumarenje pa se mohito na Manhattanu točio u potocima. Uz alkoholne pare naviru ideje pa Amerikanci tvrde da će Kuba uskoro biti demokratska zemlja u kojoj će oni nastaviti tamo gdje su stali prije pola stoljeća kad su u Havani ljetovali i zabavljali se poput njihova zemljaka nobelovca Hemingwaya.
Nažalost, posljednih smo desetljeća svjedoci lošeg američkog razumijevanja vanjske politike i nacionalnih procesa koji su se događali od područja bivše Jugoslavije pa do Bliskog istoka. I dalje ne razumiju u potpunosti da nisu dovoljni američki vojnici na terenu, otvaranje McDonald’sa i Starbucka, a nemaju vremena za čitanje nekoliko stotina godina duge povijesti na tim područjima.
Žao mi je stoga Albanaca s Kosova i kubanskih iseljenika jer vjeruju da će blagostanje i mir u njihov “stari kraj” doći samo proglašavanjem nezavisnosti ili odlaskom Fidela. Iz New Yorka sve izgleda ljepše!
