Vukovar, Zagreb, Split, Krnjak, Dubrovnik, Udbina, Vojnić... popunjava se ubrzano popis mjesta u kojima je došlo do neke vrste međunacionalnog incidenta između Hrvata i Srba. Bilo da je riječ o uklanjanju ploča i oznaka na ćirilici, bilo da se “uredovalo” nepoželjnim grafitima. Svi politički akteri u zemlji jednako vide i analiziraju kuda vodi potencijalno razoran proces, no razlikuju se u adresiranju krivice i odgovornosti. Vlada u svemu tomu vidi intrigu, ubacivanje ljudi sa strane, vidi vukovarski braniteljski stožer kao pijune šovinista i ekstremista, a naredbodavce traži u HDZ-u. Otprilike isto vidi i Milorad Pupovac. HDZ pak te teze odbija kao insinuacije i krivca traži u vlasti, koja je planski krenula, radi unutarnjopolitičkih obračuna i želje da prikrije očajnu stvarnost, u potenciranje perifernih tema.
Naprotiv, HDZ kaže da su vladajući, preko ministra Miljenića, na sastanku s W. Reding pokušali pitanje ćirilice u Vukovaru “progurati Europskoj komisiji kao problem”. Neki već u dramatici oko Vukovara vide “fašizaciju i endehaizaciju Hrvatske”. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u austrijskoj pokrajini Koruškoj na vlast je došla lijeva politička opcija, i počelo je provođenje 1955. godine preuzete obveze uvođenja dvojezičnih natpisa, na njemačkom i slovenskom. Potez je završio fijaskom, nakon velike bure i uzastopnog skidanja, uništavanja i pokušaja vraćanja dvojezičnih ploča. Akcija je odgođena za bolja vremena. Dvojezične su ploče napokon uvedene – prije nekoliko godina. Premda je Austrija sređena i pravna država, napetosti i povijesni konflikti između onih kojima je materinji jezik slovenski i onih kojima je to njemački, bili su preznačajni da bi se zakon moglo provesti u praksi. Dakle, u tako sređenoj zemlji cijeli je proces trajao više od pedeset godina. Povijesni konflikti i posljedice pogroma iz devedesetih između vukovarskih Hrvata i Srba zacijelo su još teži i svježiji. Hrvati i dalje ne znaju gdje su ostaci više od tisuću ubijenih i nestalih Vukovaraca. To je i glavni prigovor vukovarskog Stožera Srbima – “Recite nam gdje su masovne grobnice, nakon toga uvest ćemo vam mi sami ćirilicu”, kaže ovih dana lider prosvjednika Tomislav Josić.
Sve je nakrivo krenulo ovog proljeća, kada je Vlada, apsolutno bez konzultacija, krenula u dvojezičnu ofenzivu prema Vukovaru. Prve reakcije bile su jasne – prosvjedovanjem 20.000 ljudi poslana je jasna poruka Vladi da to ne čini. Premijer Milanović potom izjavljuje: “Za nekoga je primjereni rok 1000 godina, za Vladu je to daleko manje”. Početkom rujna ploče se, u zoru, postavljaju i radikalizacija je pokrenuta. Pitaju se mnogi sada, kako bi na dramatičnu situaciju u Vukovaru reagirali iskusniji političari, Franjo Tuđman i Ivica Račan. Ne bi trebali, jer njima se takva dramatika u Vukovaru ne bi mogla dogoditi. I jedan i drugi procijenili bi što je sve u igri, a sigurno je da ne bi, u tom procesu provedbe zakona, eksperiment započeli baš u Vukovaru. Premijer Milanović odlučio se za eksperiment, on je lider, on mora analizirati posljedice, on mora biti zreo i imati sposobnost gledanja unaprijed. To nije, trenutačno, Karamarkova obveza, on nije premijer. Ne odluči li premijer spustiti loptu, kao da je odlučio usred ljeta zapaliti roštilj u borovoj šumici. Uostalom, neka zamisli, a voli povijesne lekcije, da je poglavar Koruške iz sedamdesetih.
