Zagrebačka skupština izglasala je Plan gospodarenja otpadom u kojem je glavna lokacija za gradnju spalionice Resnik, a o tomu što će njena gradnja značiti za život i zdravlje građana i okoliš razgovarali smo s Renatom Šarcem.
Sadašnji savjetnik ministra zaštite okoliša Mihaela Zmajlovića školovao se u Austriji gdje je studirao industrijsku zaštitu okoliša, tehnologiju zbrinjavanja otpada i recikliranje, a radi i na različitim nacionalnim i međunarodnim projektima gospodarenja otpadom.
::Nije li razumljivo da se građani bune protiv spalionice? Biste li vi stanovali u blizini spalionice?
U Leobenu u Austriji gdje radim i stanujem zračna udaljenost do spalionice otpada iznosi 4,5 km. Dakle, odgovor je jasan – da. Stanujem i živim pokraj, kako je vi zovete, spalionice odnosno postrojenja za energetsku oporabu – kako bi se stvarno trebalo zvati. Jer to je postrojenje koje radi kao i svako drugo industrijsko poduzeće. Razumljivo je da postoji strah od nepoznatog i baš je zato građanima potrebno sustavno davati točne i utemeljene informacije, a vi kao medij imate tu mogućnost. U protivnom se šire dezinformacije, građani se straše neutemeljenim i zastarjelim informacijama iz zemalja koje nemaju visok standard zaštite okoliša kao Europska unija.
::Dio Zagrepčana buni se protiv spalionice otpada u Resniku. Uz njih su i neki znanstvenici. Koji je vaš stav?
Uloga građana je važna, imaju pravo dobiti informaciju i obaveza države i znanstvenika jest dati im je. Doba kad se bez ikakvih sankcija moglo zagađivati, sedamdesete ili rane devedesete, prošlost je i tamo mora i ostati. Imamo samo jedan okoliš i moramo se o njemu brinuti. Danas su na raspolaganju suvremene tehnologije, znanstvene spoznaje potvrđene u praksi i vrlo strogi propisi koji definiraju uvjete zaštite okoliša.
Dioksini kao i kod pušenja
O znanstvenicima koji su svoje zadnje znanstvene radove radili pred dvadeset godina ili o znanstvenicima koji straše ljude bez ikakva argumenta ne mislim ništa dobro baš zato što sam i sam znanstvenik i zato što su mi kao znanstveniku činjenice i stručni podaci iznad svega.
::Je li spalionica otpada opasna za okoliš i zdravlje?
Moderno sagrađena postrojenja za energetsku oporabu otpada koja ispunjavaju sve tehničko-tehnološke uvjete ne predstavljaju opasnost za okoliš ni za zdravlje građana. Ključni su kontrolirani uvjeti, a to znači da se sve emisije iz takvih postrojenja obrađuju, kontroliraju i svode na prihvatljiv minimum. Prihvatljivi minimum granične su vrijednosti za svako postrojenje definirane strogim propisima EU. Primjera radi, bečko postrojenje za energetsku oporabu otpada Spittelau udaljeno je od centra grada 3 km. U Kopenhagenu se pak gradi postrojenje Copenhill koje će na krovu imati javne sadržaje za građane, a između ostalog i skijašku stazu.
::Kako komentirate razilaženje stavova među znanstvenicima?
Znanstvenici koji prate suvremenu znanost na području gospodarenja otpadom se ne razilaze. Jer brojke i činjenice su jedne i ne možete ih interpretirati prema vlastitom nahođenju. Nabacivanje terminima i pridjevima “jako”, “ekstremno”, “iznimno” za mene nije znanost. Ako je nešto 90 posto ispod propisane granične vrijednosti, onda je licemjerno za to govoriti da je iznimno opasno. Hijerarhija postupanja s otpadom nije rezultat emocija nego stručno utemeljen propis koji govori što je najpoželjniji, a što najmanje poželjan način postupanja s otpadom. Trebamo smanjiti nastanak otpada, trebamo ponovno upotrebljavati ispravne stvari, trebamo reciklirati. I da, trebamo energetski oporabiti što se u prethodna tri koraka nije uspjelo iskoristiti. A tek onda, na kraju, najmanje poželjno, trebamo odložiti što je preostalo i što nije opasno.
::Znanstvenici spominju dioksine, opasne plinove. Što odlazi u zrak kod spaljivanja?
Spomenuti dioksini nastaju i kod pušenja cigareta, u prometu, kod spaljivanja korova, u šumskim požarima. Propisane dopuštene granične vrijednosti emisija iz postrojenja za obradu otpada su 0,02% jer u tom postotku nisu opasne za okoliš i ljude. Stvarne, izmjerene emisije iz postrojenja nalaze se između 60 i čak 99 posto ispod strogih graničnih vrijednosti. Ti rezultati pokazuju da je tehnologija dokazana i u praksi uspješno primijenjena.
::Ako nakon spaljivanja ostane trećina otpada, koja je prednost spalionice u odnosu na mehaničko-biološku (MBO) tehnologiju?
Ključna prednost postrojenja za energetsku oporabu otpada jest što nakon obrade ostaje samo inertan otpad, dok nakon MBO obrade jedan dio otpada ostaje biološki aktivan i mora na daljnju obradu. Proizvod MBO postrojenja gorivo je iz otpada koje ne ostaje u MBO postrojenju nego se mora dalje energetski oporabiti – u postrojenjima koja imaju potrebnu tehnologiju poput cementara ili drugih vrsta energana. Dakle, MBO nije kraj ciklusa.
Cilj je prikupiti sav otpad
::Postoje i modeli “nula otpada”. Zašto se ti modeli izbjegavaju pa ih u Hrvatskoj gotovo i nema?
Model “nula otpada” cilj je kojem težimo – da se sav otpad prikupi, obradi, oporabi i da se ništa ne odlaže. To je i cilj Zakona o održivom gospodarenju otpadom i prema njemu idemo. Ali nećemo do njega doći za mjesec dana pa ni za godinu. Kao što Europska unija gleda na “model nula otpada” kao cilj, tako gledamo i mi. Gdje smo trenutačno? Iskustva država EU koje imaju najnaprednije sustave gospodarenja otpadom poput Austrije, Danske i Njemačke pokazuju da se i kod odvojenog skupljanja korisnog otpada poput papira 85-90 posto reciklira, a 10-15 posto energetski iskorištava, kod plastike je postotak recikliranja daleko niži, oko 35 posto, dok se 65 posto termički obrađuje. Dakle, sve se obrađuje i sve dok se ne baca na odlagališta, govorimo o modelu “nula otpada”.
::Uvijek se spominju Beč, Zapad, dolaze i kontradiktorne informacije. Kakav je stav Zapada prema spalionicama? Napuštaju li ih?
Beč je samo jedan od pozitivnih primjera, ali tu su i drugi gradovi poput Berlina, Amsterdama, Kopenhagena. Europa ne napušta postrojenja za energetsku oporabu, već planira i gradi nove, a zatvara ili nadograđuje stare. Uz postojećih 450, godišnje se gradi 10-15 novih postrojenja.
Kljuučna je rečenica da je spalionica industrijski pogon kao svaki drugi. Obzirom na očigledni strah Hrvata od industrije, što se vidi po tome da je sva industrija pozatvarana i tvrdimo da možemo prosperirati od toplog sunca, čiste vode i plavog mora, jasno je čemu takva panika.