Rat je bio samo izlika, rijeka mržnje šira od Dunava samo krinka, divlja zvijer puštena s lanca u svakom dvorištu samo alibi. Silovanja koja se događaju u ratu, seksualna zlostavljanja koja počine vojnici bilo koje strane jesu ratni zločini, ali, bez obzira koliko je nahuškan politikom, zaslijepljen etničkom mržnjom i opijen neograničenom vlašću koja mu je protupravno dana nad drugim ljudskim bićima, svaki je silovatelj u prvom redu sramota ljudskog i muškog roda, seksualni manijak kojeg su uniforma i oružje u ruci samo ohrabrili da otkrije svoju izopačenu narav. samo ohrabrili da izađe na površinu.
Silovanje je zločin primitivne muške glave koja nije izašla iz pećinskog doba kada čopor još uvijek nisu činili žene i muškarci, nego mužjaci i ženke. Silovanje je zločin proizašao iz sasvim pogrešno i neljudski nastrojenog muškog mozga iz kojeg izlazi i sam rat, iz mozga u kojem je zvjersko naslijeđe još uvijek jače od razbora, civilizacijskih tekovina i utjecaja kulture, mozga koji nije sposoban za suosjećanje s drugim ljudskim bićima čak i vlastitog plemena, a kamoli onog drugog, neprijateljskog, kojem se, kao prvi čin rata, oduzimaju sva ljudska svojstva i prava.
I u psovkama je sjeme zločina
Čvrsto vjerujem u kolektivnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u ime bilo koje veće skupine ljudi, a naročito za one učinjene pod zastavom, grbom i u ime nekog naroda, ideje ili pokreta. Ne govorim o kolektivnoj krivnji, nego, ponavljam, o kolektivnoj odgovornosti. Ako pripada skupini bilo koje veličine u čije se ime čine ili su se činili očevidni zločini i nepravde, odgovoran će se čovjek od tako motiviranih ili opravdavanih zlodjela uvijek jasno i nedvosmisleno ograđivati. Ponajprije zbog vlastite ljudskosti i nastojanja da se tako nešto ne ponovi. Svi Srbi, baš kao i svi Hrvati, trebali bi se tako odnositi prema svakom zločinu učinjenom u ime bilo kojeg od tih kolektivnih identiteta. Točno, to je doista izjednačavanje, ali u ljudskosti.
Hajdemo radikalizirati ovo razmišljanje do kraja, sa stanovišta humanističkog vjerovanja u jednaku vrijednost i nepovredivost života svakog ljudskog bića. Ako tako razmišljate, a kršćanima bi, primjerice, svako drugačije razmišljanje moralo biti strano, već i sam pojam “ratnog zločina” bit će vam apsurdan zato što podrazumijeva da se rat može voditi i bez zločina, odnosno, da postoje situacije i okolnosti u kojima se može legitimno i legalno ubijati druge ljude, sve dok poštujete pravila i slijedite protokole. Dokle god u svijetu prevladava takav pogled na rat i takvo pravo ratovi će se ponavljati i u njima će pripadnici jedne skupine, naroda ili vojske ubijati ljude drugog jezika, uvjerenja, vjere ili već neke druge vrste pripadnosti. Vojnu se silu poteže još lakše i češće otkako je afirmirana doktrina preventivnih vojnih udara čija se opravdanost prosuđuje od slučaja do slučaja, proizvoljno i nedosljedno. Sve to toliko je u suprotnosti sa zdravim razumom i osjećajem ljudskosti da je čovječanstvu mnogo lakše pretvarati se kako doista vjeruje u deklarirane motive obrane slobode i uvođenja demokracije. (To vam je kao kada čitava hrvatska javnost glumi da vjeruje u priznanje i presudu protiv klošara Šlogara, jer je tako jednostavnije nego nositi se sa sumnjom u korumpiranost čitave države.)
Jednako se tako ponavljaju i ponavljat će se, u miru i još više u ratu, seksualni zločini. Bez obzira na krinku nacionalne, vjerske, rasne ili neka druge netrpeljivosti, to su zločini mržnje jednog spola prema drugom. Bez obzira na jednako mučne varijacije, silovanje je, baš kao u naslovu Larssonova krimića, zločin muškaraca koji mrze žene.
I naše je društvo također nesvjesno na koliko mnogo načina, od priglupih kavanskih pjesama do nakaradno razrađenog psovačkog rječnika, potiču i promiču mužjački i patrijarhalni primitivizam, a kad se nasilje dogodi, počinitelji su zaštićeniji nego žrtve. Upravo zato i u ratu silovanim Vukovarkama leđa najčešće okreće i rodbina i grad i država. Mnoge obitelji pale su na testu ljudskosti i sućuti, premnogi muževi nisu se znali nositi s vlastitim povrijeđenim mužjačkim ponosom koji u mozgu čuči odmah do silovateljskog nagona.
O svemu tomu govori potresna knjiga “Živa glava” Julienne Eden Bušić objavljena u nakladi Interpublica. Roman je utemeljen na istinitoj priči i iskazu Vukovarke S. koja je za vrijeme srpske okupacije svoga grada bila silovana od dvojice sugrađana u uniformama srpskih vojnih formacija. Nakon godina izbjeglištva i povratka u Vukovaru je susretala obojicu. Kada je smogla snage podnijeti prijavu, jedan je pobjegao u Srbiju i u odsutnosti je dobio blagu kaznu. Drugi, kojeg je mlada žena perverzno bila primorana sama izabrati za “zaštitnika” i “vlasnika” između trojice srpskih “vojnika”, na sudu je zanijekao bilo kakvo nekorektno ponašanje prema tužiteljici. Zanijekao je i bilo kakvu osobnu spoznaju o bilo kakvim počinjenim zločinima. I sud mu je povjerovao i oslobodio ga, a na novi postupak, na temelju podnesene žalbe, čeka se više od deset godina.
Mužjački junak Ratko Mladić
S. je hrabra žena koja je svladala strah i predrasude, a ime joj ne navodim samo zato što su u sudbinu njenog lika u knjizi utkana i strašna iskustva drugih, jednako hrabrih i još uvijek ignoriranjem zlostavljanih žena. Pri tom je S. jedna od rijetkih koja uz sebe ima i zrelog muškarca koji dijeli njezinu traumu i podržava njezinu potragu za pravdom. Većina drugih nema takvu podršku, a više od pravde trebaju im osnovni uvjeti za život. Nije njihov prvi problem sramota, nego bijeda. Nemaju nikakav status, njihove rane i invalidnost država ne boduje i ne kompenzira, zbog iste vrste primitivizma u glavama i Srbi i Hrvati radije se prave da one ne postoje.
Tim se ženama svaki dan negdje isceri nakazna ciničnost mužjačkog svijeta koji je proizveo Ratka Mladića, za njima još uvijek prosipaju uvrede. Njima okolina najčešće savjetuje da šute, da zaborave. Tako je mnogo lakše katoličkim obiteljima glumiti čast, mužjacima pobjednički ponos, hrvatskoj državi promicanje mirnog suživota, a srpskoj državi nedužnost.
Nakon čitanja “Žive glave” u svijetu mužjačkog junaštva ja stalno prepoznajem uzroke i tragove zločina koji se i dalje događa. Srećom, knjigu je napisala žena koja i kad govori o ratnom zločinu traži i nalazi mir.
