U poduži spisak od 43 dobitnika glavne nagrade Večernjeg lista za
kratku priču “Ranko Marinković”, pod redni broj 44. od prošle srijede
upisano je ime prozaika i knjižara Zorana Malkoča (1967) iz Nove
Gradiške.
Pričom “Kad
sam bi bako Pila, mrtva, a u najboljim godinama” bezrezervno
je osvojio Večernjakov žiri, koji mu je dodijelio prvu nagradu od
30.000 kuna.
Nakon javnog čitanja jednako je bilo i s publikom prisutnom na dodjeli
nagrada u DHK. Malkočeva je proza osebujna koliko i on sam. I ovaj
intervju, koji je nastajao u nekoliko faza, govori o njegovoj
nekonvencionalnosti. Jedva smo ga i obavijestili o ulasku u finale, a
dolazak na proglašenje pobjednika potvrdio je zadnji, “jer je nekoliko
dana bio u šumi”
* Što radite u šumi? Često je spominjete.
– Ja sam šumska budala.
* Što to znači?
– Ono da radim neke stvari dalje od ljudi, čak dalje i od Slavonaca. U
šumi kraj stabla stavim Kropotkinovu knjigu “Anarhizam i moral”, kojoj
je predgovor napisao ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić, i tako...
stabla ne čitaju, ali znaju oni.
* A u šumu idete
sami?
– Da, uvijek sam. Kažu da u šumu ne bi trebalo ići sam, ali ja sam se
toliko izvještio hodati šumom da mi je sasvim okej. Kužim lijevo,
desno, gore, dolje. Osjetim zvijeri.
* Nosite neko
oružje sa sobom, ipak je opasno?
– Samo luk i strijelu – i nož.
* Niste lovac?
– A ne, prezirem tu strast i ne volim lovce.
* Bili ste u
Domovinskom ratu?
– Da, bio sam dragovoljac. Nisam ni bio tako mlad, imao sam 24 godine,
i kad sam vidio na televiziji kako napadaju u Zagrebu “maršalku”, nisam
više mogao izdržati. Prekinuo sam treću godinu faksa i nisam se poslije
više vratio iako sam pokušao. Nisam imao volje. No pustimo sad to.
* U Novoj
Gradišci imate antikvarijat. Je li to iz ljubavi prema starim knjigama?
– Ma gola egzistencija! Pokušavam se nečim baviti, da preživim. Ide
loše.
* Kako je
nastala Vaša bizarna, luckasta priča, originalna u ideji, još bolja u
izvedbi?
– Što se tiče ideje za priču, ona je izazvana Earlovom metodom. Znate
onaj Earlov spisak grijehova iz prošlosti što ih mora ispraviti? Naime,
ja sam jednom zaista nabasao na starca kojem je netom prije mog dolaska
umrla žena. No, za razliku od starca u priči, ovaj je to znao, a njegov
je očaj bio tako golem da sam ja, gledajući tu muku, poželio da ga
ubijem. Ta me je želja tako obuzela da sam se, nakon što sam u selu
udaljenom desetak kilometara popio nekoliko pića, vratio do njegova
kućerka, gdje sam neko vrijeme vrebao najpogodniju priliku. Međutim,
unutra je već počelo bdjenje, nekoliko starih žena u crnim maramama
sjedilo je oko pokojničine postelje i molilo se, premećući krunice u
rukama. Starac je sjedio okrenut od njih; zurio je kroz prozor u tamu,
prema onoj strani gdje su bila minska polja.
* To Vas je
umirilo ili ste nastavili smišljati ludi plan?
– Shvativši kamo on to gleda, odjednom sam pomislio da je ionako
pitanje vremena kad će starac odlutati među mine. Umiren tom mišlju,
sjeo sam na motor i odvezao se. Možete zamisliti moj šok kad sam nakon
nekoliko dana čuo da se to zaista dogodilo!? Na trenutak sam odahnuo,
pomislivši kako život ipak nije bez smisla i reda, no tad mi je rečeno
da je starac ostao bez obje noge, lijeve ruke i oka, ali je ipak
preživio.
* Baš ga snađe
nesreća. Kako ste se osjećali poslije tog saznanja?
– Obuzeli su me teška potištenost i osjećaj krivnje koji su potrajali
danima i tjednima; uspio sam ih se donekle riješiti tek kad sam napisao
priču, u kojoj sam ubio starca i uredio sve “baš kako treba”.
* I onda ste je
poslali na Večernjakov natječaj. Što Vam znači sudjelovanje u njemu?
– Nasreću ili nažalost, Večernjakov natječaj jedini je relevantan izlog
piščeve muke u našoj sretnoj zemlji koji za širu afirmaciju može
značiti više – mogu to reći iz vlastita iskustva – nego knjiga
objavljena kod uglednog izdavača. Iznenadio sam se koliko ljudi prati
natječaj. Zato bi svaka primjedba bila neumjesna, osim možda ona da bi
se i muka onih koji neće osvojiti nagrade mogla izraziti u kunskoj
protuvrijednosti.
* Već smo čuli
da ste u posljednje vrijeme vrlo zaposleni pisanjem. Što pišete?
– Trenutačno radim nekoliko stvari. Roman sam završio, uvezao i ostavio
na suncu da vidim hoće li se što pokvariti. U međuvremenu sređujem
“Groblje manjih careva”, zbirku od tridesetak kratkih priča. Također
sam započeo “Biciklom po Slavoniji”, neku vrstu putopisne fikcije koju
radim isključivo zbog toga da bih Mitsouko, svojoj japanskoj
prijateljici i scenaristici manga stripova, dokazao kako skitnja u mom
društvu po odabranoj slavonskoj ruti može biti zanimljivija od laktanja
s fureštima po tamo nekim Parizima, Venecijama i Dubrovnicima. Eto, baš
sam si zadao posla!? “A ko će to tebi platit, šumska budalo!? I ko to
uopće može platit!?” – pitao me neki dan Ćelentano, jedan od prijatelja
kojemu nije dobro okrenuti leđa. A tko zna, možda bi Japanci i mogli,
samo prije toga moram obradit Mitsouko.
* Imate izdavača
za sve što ste nabrojali?
– Ne bojim se da neću naći izdavača. Ne znam kako bih rekao a da ne
zvuči prepotentno, no mislim da ono što sam napisao – vrijedi. Samo je
stvar u prepoznavanju. Ne mislim da sam veličina, ali mislim da sam
dobar pisac i postigao sam da mi to kažu ljudi čiji sud cijenim. Mislim
da sam osvojio kategoriju pisca. Ne književnika! Književnik, to mi je
grozno. Koliko je takvih u hrvatskoj književnosti? Pisac – to je pravo:
Bulgakov, Dostojevski, Harms, a od naših Kamov, Marinković... Od mlađih
mi se sviđaju Ferić... I Jergović je napisao dobrih stvari, ali svaki
put kad ga vidim, dođe mi da ga...
* Imate li
vlastitu obitelj?
– Imam ženu i zamišljenu djecu. Imat ću ih najmanje dvadesetero. Radimo
na tome.
* Što ćete s
novcem od nagrade?
– Platit ću si tečaj Zelene akcije za samogradnju sunčevih kolektora.
Gradit ću kolektore po Slavoniji i po Albaniji, ako treba. To ću
naučiti! Ja sam šumska budala, to je bitno naglasiti.
* Zašto na tome
inzistirate?
– Ne bih bio pisac da se dobro snalazim u društvu. Imao sam
predispozicije da se snalazim u društvu, ali mi je svugdje drugdje
ljepše. Odvest ću vas jednom u šumu pa ćete vidjeti kako je lijepo biti
šumska budala.
KRATKA PRIČA