Legendarni stripaš Dubravko Mataković u četvrtak je pred dupkom punom Laubom predstavio svoju monografiju. "Knjižurina", kako je Mataković od milja naziva, nastala je prvo kao zamisao umjetnika Hrvoja Duvnjaka, koji ju je i uredio, a objavljena je u izdanju Gradske knjižnice i čitaonice Đakovo. Matakovićeva monografija zaista jest "knjižurina" – teška je tri i pol kilograma, a na njezinih 640 stranica prostire se (gotovo) čitav njegov stripovski opus od 80-ih naovamo.
– Sada kad je gotovo, osjećaji su mi pomiješani. Ne mogu reći da je bilo baš mukotrpno, jer nismo ni kopali ni orali, ali potrošili smo puno vremena da bismo ovo napravili. Kada je knjiga završena, uslijedilo je određeno olakšanje i zadovoljstvo što vidim svoje radove na okupu. No pravi je osjećaj, vjerujem da je tako kod svakog umjetnika, taj napor i ta vatra koju osjećate dok radite nešto i stvarate. Kad završite s tim, nekako se ta vatra ugasi i ostane žar za nekim drugi, novi projekt. Sad ta knjiga odlazi čitateljima, pa neka se oni malo muče s time – kazao je Dubravko Mataković.
Na njoj su aktivno radili nekoliko godina, a kako je napomenuo urednik Duvnjak, prva je verzija knjige imala nevjerojatnih 800 stranica.
– Međutim, time smo probili budžet pa smo morali spustiti na 640 – tek napola u šali rekao je Duvnjak te dodao da u
monografiji nedostaje i nekolicina stripova koji su tijekom godina izgubljeni, pa i ukradeni.
– Nedostaje tih radova... Neki mi, primjerice, nisu vraćeni s raznih natječaja. Bilo je to u vrijeme kada su fotokopirni aparati bili lošiji pa sam na natječaje morao predavati originale. A oni se onda negdje zagube ili ih zaborave vratiti. Strip "Protman i čovjek frižider" slao sam tako na natječaj u Beograd. Osvojio je tada drugu nagradu, prva je pripala Kordeju. I taj mi strip nisu vratili, već je završio negdje, kod nekoga. No ja sam sjeo na vlak, otišao u Beograd i došao na adresu kamo sam i poslao strip. Tamo ga nije bilo, slali su me okolo naokolo po gradu i nikada ga više nisam našao – ispričao je Mataković.
Osim takvih nenamjernih nezgoda i peripetija, stripovi Dubravka Matakovića postali su i plijen nekim lupežima naklonjenima devetoj umjetnosti. Naime, na jednom od izdanja Crtani romani šoua, dok je Mataković okupljene zabavljao svirajući na pozornici, netko je na izložbi skinuo stakla s tabli njegovih stripova, izvadio stripove i šmugnuo.
– Pozvana je i policija, međutim nikada nisu pronađeni. Možda netko i danas to drži kod sebe na zidu! Ako im je baš bilo toliko stalo do tih stripova, neka im. Tko zna, možda su i tu u publici – našalio se čuveni stripaš.
Na sreću, sačuvanih je stripova je za ovu golemu monografiju bilo i više nego dovoljno. Duvnjak i Mataković koncept su zamislili ponešto drukčije u odnosu na uobičajene monografije, trudeći se izbjeći goleme i dosadne table teksta koje čitatelje odvraćaju od čitanja. Odlučili su stoga zapravo napraviti monografiju Matakovićevih legendarnih likova, počevši od Malog Ivice, preko Protmana i Tetka Trinaestog do najnovijih, obitelji Škakljikavdžija iz web-stripa "Overkloking" koji Mataković crta posljednjih godina, a njih prate i njegovi autorski tekstovi o tome kako je pojedini lik nastao.
– Krenuli smo s Malim Ivicom kao prvim likom koji je Dubravko počeo raditi nakon Akademije i tako smo ih nizali sve do zadnjeg "Overklokinga". Nismo htjeli da na početku knjige imamo onih 30 kartica teksta koje u pravilu nitko zaista ne pročita, već smo autorima tekstova zadali 20-ak pojmova, primjerice "ljubav", "obitelj", "čudovišnost", "gaće" ili "politika", i rekli im da naprave male tekstove na tu temu, a zatim smo njima "razbili" monografiju. Mislim da im se to osobito svidjelo – ispričao je Duvnjak, zahvalivši autorima tekstova Pauli i Goranu Remu, Marti Banić, Borisu Becku i Leu Rafoltu.
– U ove zadnje dvije, tri godine koje su bile doista užasne, rad na ovoj monografiji bio je možda i jedina svijetla točka – prokomentirao je Boris Beck.
– Pitao sam se kako pisati o tome, zato što je tako beskrajno i bujno. Ta predivna ludost stalno se izlučuje i neshvatljivo je da je uvijek bude još. Svaka stranica je uvijek jednako originalna sada kao i prije trideset godina, jednostavno neshvatljivo zabavna. Dubravko je čudovištan i u tome je zapravo divan. Kažem to jer čudovište je jedino od svoje vrste. Kao neki Frankenstein ili humbaba ili tako nešto. I nema drugog, ono je potpuno izvan reda, a kod Matakovića je sve čudovišno. Čudovište nam može biti jezivo i odvratno, ali opet ga želimo gledati. I zapravo nam ta čudovišta trebaju da ne bismo mi postali čudovišta, a ja ih se ne mogu nagledati i načitati – kazao je.
