“Zero Dark Thirty” o hvatanju Osame bin Ladena nije toliko loš film koliko na neki čudan prema kraju postaje sve više neinteligentan. Možda je uzrok u tome što se redateljica Kathrin Bigelow u oslikavanju “najveće potjere u povijesti” željela slijepo držati raspoloživih činjenica, osobito u dijelu o samom Bin Ladenovu ubojstvu, a ako je sve prikazano istina, akcija i nije izvedena besprijekorno munjevito kako smo mogli misliti. Dok su se američki specijalci spustili pred njegovu kuću, pritom slupali jedan od dva helikoptera, dok su eksplozivom razorili sva blindirana vrata, da su Bin Laden i obitelji koje su dijelile s njim prostor imali običnu rupu na zidu, a kamoli neki sustav skrivenih podzemnih hodnika, mogli su im do ulaska u njihove prostorije mahati s vrha Himalaja. Začuđujući je, nadalje, potpun izostanak ikakvih reakcija ukućana napadnute kuće dok im specijalci petnaest minuta rondaju po dvorištu, kao i izostanak reakcije pakistanske vojske koja je udaljena svega nešto više od kilometra. U stvarnosti je to moglo tako biti jer znamo da je stvarnost čudnija od svega, a ova akcija nije rutinsko vađenje zuba, no na filmu sve to djeluje malo blesavo i nategnuto da se publika na premijeri pomalo i smijuljila.
Ako nešto može biti opravdanje, onda je to načelni redateljičin stav da se od silnih rukavaca i konteksta koje tema u stvarnosti otvara (neki stvarno velik i društveno važan film vodio bi o tom računa) bavi samo uskom osobnom linijom glavne junakinje (Jessica Chastain) koja već dvanaest godina u CIA-i ne radi ništa drugo osim što lovi Bin Ladena. To redateljicu možda opravdava, ali ne znači da se s njom moramo složiti. Za tanašnu pravolinijsku narativnu strukturu i ne osobito izražajne karaktere dva i pol sata trajanja je svakako predugačko, puno je praznog hoda, a ni ideološka strana filma nije baš čista. Bigelow prikazuje scene mučenja i navodi ih kao putokaz kojim se otkrilo Bin Ladena, što joj CIA zamjera, ali ona ne pokazuje da ima neki problem s tim. Štoviše, prema kraju film sve više otkriva propagandistički karakter državne politike koji kulminira višestruko problematičnom metaforičkom scenom u kojoj američki vojnik nakon obavljene ubilačke misije daje zatečenom dječaku fluorescentni svjetleći štapić da bi ga umirio i zabavio nakon što je svjedočio pokolju članova svoje obitelji.Film nije za odbaciti, najveće su mu vrline dokumentaristički prizvuk, oštrina pojedinih scena i fascinantna brzina kojom je reagirano na stvarni događaj, ali cijelu pompu može zahvaliti samo ovom posljednjem – pravoj temi u pravom trenutku.
Ocjena: 3/5
