Povijesni revizionizam označava svaku promjenu u dotadašnjem pogledu na prošlost, ma čime da je ta promjena uvjetovana. Ta reinterpretacija je najčešće prouzrokovana izvanznanstvenim razlozima i u suprotnosti je s univerzalnim vrijednostima (Milošević 2013.).
Vodeći revizionistički argument tiče se preispitivanja povijesne slike. Međutim, po definiciji Todora Kuljića, preispitivanje se razlikuje od revizionizma u tome što sa sobom nosi preradu prošlosti nošenu jasnim ili prikrivenim namjerama pravdanja nacionalističkih ili političkih ciljeva (Kuljić 2002.). U tu svrhu, u Srbiji se u posljednjem desetljeću, sve češće pojavljuju filmovi s jednim ciljem – tematiziranjem stoljetne ideološke podijeljenosti Srba i stvaranje jedinstvene nacije koja će slijediti velikog vođu prema tradiciji uspostavljenoj od XIV. stoljeća na ovamo (Milošević 2013.).
Propagandni film spada u podvrstu namjenskog filma i uz pomoć njega se može utjecati na vrijednosne stavove i ponašanja ljudi (Turković 1990.). Za razliku od drugih masovnih medija filmska radnja u propagandnim filmovima ne zahtijeva poseban nivo obrazovanja i inteligencije, što ga čini idealnim za plasiranje sugestivnih poruka. Veliku ulogu u stvaranju ovog žanra imali su Ejzenštejn, Vertov, Cocteau, Riefenstahl.
U hladnom ratu Sovjeti su ekonomski moćnije Sjedinjene Američke Države prikazivali kao zemlju "moralnog posrnuća", dok su Amerikanci kako bi "obranili slobodu pojedinca" SSSR prikazivali kao državu velikih ograničenja bez izražene individualnosti (Shaw 2007.).
Danas, gotovo da se može tvrditi da je u svakoj od bivših jugoslavenskih republika povijesni revizionizam jedna od glavnih ideoloških alatki u rukama političkih elita. Potrebno je satanizirati socijalističko nasljeđe kako bi se opravdala nesposobnost političara u osiguravanju pristojnog života običnim građanima. Dok se ti isti građani trve oko identitetskih tema, elita pod krinkom rodoljublja osigurava oduzimanje zajedničkih dobara zarad privatizacije.
U posljednjem revizionističko-propagandnom filmskom ostvarenju Radoša Bajića proces rehabilitacije kroz relativizaciju povijesnih činjenica dostiže svoj vrhunac. U samoj najavi filma tvrdi se da je: "Operacija Halyard bila najveća operacija spašavanja oborenih američkih i savezničkih zrakoplovaca ikada". Zapamtimo ovo: "Najveća ikad".
Povijesni kontekst tog trenutka je sljedeći: u proljeće 1944. godine Saveznici, kako bi dodatno oslabili kretanja Wehrmachta, odlučuju intenzivirati bombardiranje posljednjih naftnih polja pod njihovom kontrolom, u okolini grada Ploieşti u Rumunjskoj. Letovi Saveznika kreću iz tek oslobođenih baza u Apuliji, na jugu Italije. Za pilote koji bi završili na jugoslavenskom tlu organizirane su akcije spašavanja u suradnji s domaćim vojnim formacijama koje kontroliraju dato područje. Među vojnim povjesničarima nema jasnog konsenzusa oko točnih brojki, međutim, može se reći da su suglasni da je s jugoslavenskog teritorija spašeno oko 2500 pilota. Prisjetimo se sada onog "najvećeg ikad". Uz asistenciju NOVJ (Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije) spašeno je oko 2000 pilota, a preko JVuO (Jugoslovenska vojska u otadžbini) oko 400 (Bojanić 2019.). Time, "najveća ikad" akcija spašavanja ipak pripada NOVJ, a ne ravnogorcima. U prilog tome govori i činjenica da su pripadnici NOVJ za potrebe evakuacije zrakoplovaca do studenog 1944. godine izgradili 17 poletno-letnih staza, dok su četničke snage u istom periodu izgradile samo tri. (Donia 2020.).
Tematski, ovaj film prati pranjansku seosku obitelj pred kraj Drugog svjetskog rata. Otac Kosta Jović (Žarko Laušević) ima dva sina koja priznaje i trećeg, Sretena (Vučić Perović) kojeg se odrekao jer je pristupio partizanima. Drugi sin Mirko Jović (Nikola Rakočević) je u četnicima, dok najmlađeg sina Iliju (Čubrilo Čupić), otac želi sačuvati od rata. Idejno, film se dramaturški gradi do posljednje scene u kojoj pod srpskom zastavom, nad grobom najmlađeg brata (koji je prije toga uskrsnuo poput Lazara i prišao četnicima), dolazi do pomirenja i pokajanja braće Jović. U tom trenutku, u ovoj melodrami punoj sentimentalnosti, osim emotivno popratne muzike bilo je potrebno ići do kraja, pa tako u ekspresivnom krupnom kadru na križ dolijeće bijela golubica, kako bi posmrtno pomirila zavađenu braću/naciju. D.W.Griffith i sve turske serije ovim filmom dobivaju ozbiljnu konkurenciju.
No, nije Vučić, odnosno Bajić, taj koji prvi uvodi koncept "nacionalnog pomirenja". Francisco Franco je nakon pobjede u Građanskom ratu podigao spomenik – zajedničku grobnicu španjolskih fašista i republikanaca u "Dolini palih". I za Franca su antifašisti "zabludjela djeca", ali ih on posmrtno integrira u vječnu španjolsku naciju. Slično je pokušao i Tuđman, kada je s idejama koje je i Maks Luburić imao pred kraj života, pozvao na rekonstituciju suvremene hrvatske nacije na temelju pomirenja partizana i ustaša. Poput svojih prethodnika, Franka i Tuđmana, Aleksandar Vučić rehabilitira četnički pokret i pridonosi uspostavljanju pomirene nacije kao osnovnog političkog principa organiziranja modernog srpskog društva pod vlastitom palicom.
A što sve to Bajić mora prekrojiti da bi došlo do pomirenja?
Povijest govori da su tada Saveznici od Teheranske konferencije otvoreno na strani partizana jer "ubijaju više Nijemaca". Sam Churchill je izjavio da: "ti nepokolebljivi borci drže u Jugoslaviji isto onoliko Nijemaca koliko i kombinirane angloameričke snage u Italiji". Načelnik stožera britanske armije Brooke precizirao je da se radi o 21 njemačkoj diviziji u Jugoslaviji. (Despotović 2000.). Zbog toga, Ujedinjeno Kraljevstvo ukida vojno-materijalnu pomoć četnicima, dok Sjedinjene Američke Države, po pitanju svojih pilota imaju pragmatičan stav – što se u filmu vješto prikazuje kroz lik zrakoplovca koji govori da je njemu sasvim svejedno tko ga spašava. Nijemaca gotovo i da nema u filmu. Postavlja se logičko pitanje: je li moguće da njemačka sila nije mogla zaustaviti šaku četnika u suncem okupanoj ruralnoj Srbiji? Je li Gestapo zakazao ili je ipak istina takva da Nijemci znaju da gube rat te da nisu poduzimali akcije iz jednostavnog razloga što su im već uspostavljene veze s četnicima bila poželjne, da ne kažemo, neophodne u sprečavanju prodiranja partizana na tlo Srbije (Bojanić 2019.).
Dakle, za Bajića su četnici suparnici Nijemaca, jedini spasioci Saveznika i isključivo oni brane Srbiju od prodora komunista. Realnost je, međutim, uveliko drugačija. O kolaboraciji četnika i Nijemaca postoji pregršt dokumentiranih tragova. Talijani su imali čak i ime za četničke odrede koji su im služili kao pomoćne snage i nazivali su ih Dobrovoljačka antikomunistička milicija (Milazzo 1975., Godi 2017.). Slično se događalo i u NDH, usprkos Jasenovcu i ostalim logorima, za što se da konzultirati nedavno objavljena monografija "Četničke postrojbe u službi Nezavisne države Hrvatske" (Vukelić, Šumanović 2021). U prvim godinama rata, suradnja četnika i Nijemaca u Srbiji nije direktna, jer je tu Milan Nedić kod koga se "legalizirao" dobar dio četnika, a od rane 1944. počinje otvorena kolaboracija s Njemačkim okupatorom kako bi se zaustavili partizani. (Tomašević 1979).
Ironija je da je suradnja četnika s njemačkim okupatorom u Srbiji bila najintenzivnija za vrijeme trajanja evakuacije pilota prikazane na filmu. Njemačka vojska nije ista kao ona iz 1941. godine, gubi rat na gotovo svim frontama i, da bi se zaštitila od partizana koji preko Kopaonika nadiru u Srbiju, odlučuje da svoje saveznike angažira u borbi u tzv. Topličko-jablaničkoj operaciji. U sceni borbe četnika i partizana svjedočimo osebujnosti Bajićeve mašte. Naime, četnici su gerilci nastali iz četa, dok su kod Bajića ukopani u rovove i posjeduju improvizirane telefone u vojnoj komadni. U toj sceni, Radoš Bajić tumači poluslijepog harmonikaša Gojka koji, dok traje borba, svira "Marš na Drinu" i "Tamo daleko". Svim ovim paralelama pokušava se napraviti simbolički kontinuitet između herojske epopeje srpske vojske iz Prvog svjetskog rata s četničkim pokretom, uz svjesno izbjegavanje činjenice da su prvi ratovali protiv okupatora, a drugi s njim. Dok su partizani prikazani kao "zabludjela djeca". U realnosti, u toj borbi, na strani okupatora, četnici sudjeluju kao četvrta grupa jurišnog korpusa JVuO. Sudjeluje više od 10.000 četnika, opskrbljenih okupatorskim oružjem, a kontakt s njemačkom komandom ide preko majora Ericha Weyela, koji je postavljen za oficira za vezu pri četničkom štabu. Njemačkom komandom u Srbiji tada rukovodi general Hans Felber (Trifković 2015).
Bajić, naravno, pomenute informacije ne spominje na filmu, što uvodnu i završnu scenu filma čini tragikomičnom.
Na prvoj projekciji filma u Crnoj Gori bilo je 20-ak ljudi. Ministarstvu kulture i medija Crne Gore aktivisti su poslali na desetke dopisa, kako bi se oglasili prije početka distribucije, ali dobili smo muk. Muk je uslijedio i od Vlade. Kada bude trebalo položiti kakav vijenac 13. srpnja, svi prozvani će se utrkivati govoriti da je Crna Gora antifašistička zemlja, a kad se treba zamjeriti dijelu glasača u korist istine, dobije se muk.
Tu su i oni koji se busaju u svoja antifašistička prsa, a koji su za 30 godina uništili društvenu imovinu i osiromašili 99 posto stanovništva i zbog kojih je socijalna pravda mrtvo slovo na papiru. Isti su ukaljali antifašizam stvorivši od njega instrument za dnevno-političke sukobe što je drugoj strani, koju predstavljaju provučićevske partije i dijelovi SPC-a, ostavilo više nego dovoljno prostora da nesmetano provode rehabilitaciju ravnogorskog pokreta u kome se četnici predstavljaju kao nevine žrtve "komunističke aždaje". Vuk sit, ovce na broju.
S druge strane, u Srbiji je situacija u kojoj se nalazi Vučić neugodna. On biračima treba prikazati svoj proruski i prokineski stav te da nije pod utjecajem Zapada. Ovim filmom i komemoracijom četničkog spašavanja američkih pilota teži se smanjenju nepopularnosti SAD-a u Srbiji, koja je jedna od amerikanofobnijih država u Europi zbog bombardiranja '99. i situacije na Kosovu. Međutim, uz zahvalnost na suradnji, i prikazivanju snažnog savezništva četnika i Amerikanaca u filmu, iz samog veleposlanstva SAD-a su se ogradili od "iskrivljenog i nepoštenog" prikaza povijesti u filmu. Odnosno, kada bi bilo koji lik iz idilične bajićevske pastorale sada progovorio, rekao bi:
"Što ga brani kad ga ne obrani?"
srbi otvaraju muzej čiči draži u sred beograda, rehabilitiraju četnički pokret, veličaju ga kroz film, pjesme, rakijetine... dotle se "genocidni rvati" obračunavaju s podivljalim fašistima po utakmicama, strašnimustašama iz domovinskog rata, zaplotnjacima što dom spremni jesu! veličanstvena si domovino!