Nakon prve epizode novog “hit showa” pod nazivom “Tko to tamo pjeva?” nameću se samo dva pitanja - ŠTO je to i ZAŠTO je to?!?! (da se u ovaj tekst sada mogu ubaciti emotikoni, uslijedilo bi 10-ak onih istinski šokiranih, s razrogačenim očima i ustima od užasa, kao da su duha vidjeli. A i duh se sada čini kao manje stravična opcija od ovog što je Nova TV servirala gledateljima prošlog petka). Bez pretjerivanja, to je uistinu bilo dva sata (da, DVA SATA) čistog showbizz horora uz puno deračine i vike nizašto, a bez ikakvog reda i smisla. Točno je čovjeku došlo da pomisli, kada bi reklame počele: “Ajde konačno, daj cijenu pilećeg filea i batata da odmorim malo oči i uši. I endiviju ću kupiti, što god to bilo, samo ne vraćajte onaj užas na male ekrane”.
Sumirat ćemo o čemu se točno u showu radilo, za one koji su imali sreće i propustili prvu epizodu, a pod uvjetom da se u njima u budućnosti ne probudi mazohistička želja za samokažnjavanjem pa pogledaju neku od idućih epizoda (a nadamo se da će ih biti što manje, po mogućnosti više niti jedna). Nije to lak zadatak, ali pokušajmo. Dakle, jedan je natjecatelj. U svih dva sata. Ljudi su milijune u “Milijunašu” osvajali za 20-ak minuta (zbilja, toliko je rekord), ali neka ga. Ovdje se jedan natjecatelj dva sata bori za 5000 eura. Ipak, sva relevantna istraživanja pokazuju da mlađe generacije sve kraće zadržavaju pažnju i da su poželjni što kraći i dinamičniji formati pa ovo mora da je idealno. I tako taj čovjek stoji satima u studiju, a da do riječi ne uspije doći. Jer nije u studiju sam, nego uz pet poznatih ličnosti koji su mu “pomagači” (nazvani su panelisti), tu je onda još i voditelj i devet (da, DEVET) “pjevača”. I publika. Treba ovdje naglasiti kako se u ovoj kritici osvrćemo isključivo na format showa kao takav, ne i na pojedince koji su sudjelovali u prvoj epizodi, u bilo kojoj ulozi.
Ne bi bilo u redu na taj način nekoga prozivati, ali stoji da usred cijelog tog narodnog veselja više nije bilo jasno tko pije, a tko plaća. I jednostavno je u nekoliko navrata bilo nužno stisnuti “mute”. Do pilećeg filea. Uglavnom, taj natjecatelj, mora pogoditi koji od tih devet pjevača, a koji pjevaju na playback uistinu imaju sluha, a koji nemaju. I zapravo je najtragičnije od svega što to samo po sebi uopće nije toliko loša ideja i ima potencijala za neki dnevni obiteljski show koji bi trajao 40-ak minuta, koji bi bio triput manje “napucan” i puno simpatičniji. Nešto u stilu “Volim Hrvatsku”, recimo. Ovo sada izgleda kao kombinacija visokobudžetnog talent showa, poput Supertalenta ili Masked SIngera, i licitacije na placu. Za endiviju. Frankesteinovo čudovište u kojem je puno previše aktera, pjevači pjevaju bez ikakvog reda i smisla, o njima su snimljeni videi kao da su oni zvijezde emisije, a ne da su tu u prolazu, pravila su nejasna, panelisti se nadglasavaju i upadaju jedni drugima u riječ, uloga voditelja je marginalizirana, a mogla bi biti simpatična, baš kao i uloga natjecatelja koji uopće ne dolazi do izražaja. Show zapravo izgleda kao da se netko malo previše potrudio i zaigrao pa spojio nespojivo dok je za hrvatsko tržište prilagođavao američku emisiju. Ideja je dobra sama za sebe za obiteljski popodnevni show, dok je ovaj format više za jaki večernji subotnji show koji će gledatelji uzbudljivo pratiti iz tjedna u tjedan. Kombinacijom te ideje i tog formata dobiva se realizacija koja nije ni za što drugo nego za promijeniti program.
VIDEO Dado Topić o pjesmi Baby Lasagne
Vidi naziv showa! Balkanizacija Hrvatske na najjače!