Spremajući se da napišem tekst o tome čega smo se sve bojali prošle godine, skrolam po mobitelu i čitam naslove: "Europske zemlje od straha pred Putinom"… idem dalje: "Brzo brišite ovu aplikaciju s mobitela, krade vam bankovne podatke"… idem dalje: "Ovo nikad ne smijete reći djetetu prije spavanja"… idem dalje: "Možete imati rak debelog crijeva, a da to ne znate"… Strah od rata, strah od mobitela, strah da niste dobar roditelj, strah od bolesti – očito postoji neka medijska industrija straha koja vreba na nas. Svi želimo sigurnost, ali znamo i da smo krhki, da se naši obiteljski odnosi, naše tijelo, pa čak i naše društvo, ekonomija i država mogu raspasti, možda čak i u trenu. Mediji znaju tu našu slabost pa guraju prste baš onamo gdje najviše boli, samo da bi ušićarili koji klik više. "Salmonela u mljevenom mesu", "Stiže najbrutalnija zima u posljednjih 50 godina", "Panika zbog nestašice lijekova protiv temperature, kašlja i tlaka", "Za ovu su napuštenu kuću tvrdili da je ukleta", "Možda imate krvni ugrušak a da to i ne znate", "Rusija raspoređuje i povećava snage", "Mirovinski fondovi u problemima" – što možemo pred najezdom takvih naslova? Postiti od ćevapčića, nakupovati lijekove, gomilati ogrjev, izbjegavati uklete kuće, uplaćivati dodatnu penziju, poduprijeti Vladu koja će nas naoružati?
Gledam na televiziji one smiješne likove u Americi koji se spremaju za nuklearni ili kakav drugi Armagedon gradeći i održavajući skloništa te zalihe hrane i streljiva, kako bi si osigurali opstanak u svijetu bez kulture i reda, kojim bauljaju horde očajnika i bande nasilnika. U malome to čini i naša susjeda koja još jedina hoda s maskom, ili naš prijatelj koji je otvorio trajni nalog za policu osiguranja, ili vjernik koji u crkvi ne želi dati ruku bližnjemu kada su ga na to pozvali s oltara da se ne zarazi, ili praznovjerni koji provjeravaju horoskop. Netko ima u podrumu zalihu ulja i WC papira, netko je u dvorištu naslagao 12 metara drva, netko je svaki tjedan kod doktora za svaki slučaj, a ja kupim nekoliko tegli instant kave kad je na sniženju pa ih uguram u kuhinjski ormarić.
Skrb za budućnost je razumna, jer je uvijek potrebno planirati i predviđati, ma koliko smo za to malo sposobni. Strah je koristan u opasnosti jer nam govori što da radimo – da udarimo, pobjegnemo ili pritajimo se. No i briga i strah mogu postati teški i nepodnošljivi ako pretjeramo i počnemo se brinuti o vremenski i prostorno dalekom, neizvjesnom i zapravo nepostojećem – tada se pretvaraju u tjeskobu, a ona je grč koji nas blokira, jer njezina nas šaka tako stisne da se ne možemo kretati, ne možemo ni misliti ni disati. A kada ljudi imaju sve, a na Zapadu imaju, barem više od svih ostalih na svijetu, mogu više toga i izgubiti, i zato je cijelo naše društvo, a ne samo mediji, postalo društvo straha. Moglo bi se pomisliti da je Hrvat u prošlosti – dok mu je o glavi radio gusar, Turčin, virus kuge i kolere te Franjo Tahi, da spomenem samo najopasnije – bio tjeskobniji, ali nemamo za to dokaza. Možda smo baš mi, pripadnici najzdravijeg, najdugovječnijeg, najnjegovanijeg i najobrazovanijeg naraštaja u povijesti, najveće kukavice.
Tragedija današnjice, rekao je William Faulkner u govoru održanom prilikom uručenja Nobelove nagrade za književnost, jest sveopći fizički strah, dodavši da je najbjednije od svega bojati se. A mi taj strah ne želimo nadvladati, nego mu se radosno predajemo, odnosno predajemo se onima za koje vjerujemo da nas od njega mogu osloboditi: svoje zdravlje predajemo liječnicima, kiropraktičarima i iscjeliteljima; svoju dušu guruima i vračevima; svoj novac dajemo fondovima i osiguravajućim društvima; svoju sigurnost dajemo državi, vojsci i policiji, i nema nam veće sreće nego kad nam daju biometrijski dokument i kad stanemo pod kameru. I zato smo postali robovi straha. Slobodu smo zamijenili za sigurnost, a kad shvatimo da smo za svoju svijeću dobili rog, ne ljutimo se, nego tražimo još nadzora, i na granicama, i na ulicama, i na internetu.
Tjeskobni zapadnjak osim sigurnosti traži samo još jednu stvar – zabavu. Lani je Zagreb zasjeo na prvo mjesto u Europi po "duvanju" radnim danom, samo nas vikendom nadmaši Amsterdam, a što se tiče kokaina, nemamo se čega sramiti, na uglednom smo osmom mjestu. Sve veća potrošnja droge u Hrvatskoj otkriva da postajemo napredni, čemu u prilog govori i pad religioznosti, što se isto otkrilo ove godine nakon što su napokon obrađeni rezultati popisa stanovništva. Zabave će nam trebati sve više jer je bilo zbilja obilje razloga za zabrinutost 2022. i još ih ima: još uvijek nismo sigurni da Putin neće baciti atomsku bombu na Ukrajinu, ili da u ratnoj panici i napetosti neće doći do nekog kobnog nesporazuma između velikih sila, pa da izbije nuklearni rat, a to se ne može preživjeti. Konačno, Ukrajina je domovina Černobila, a nervozi ne pomaže ni to da svaki čas dolaze vijesti o tome kako je nuklearka u Zaporižjima granatirana ili joj je pak isključena struja, zbog čega joj prijeti kineski sindrom, topljenje jezgre zbog kojega nastaje radioaktivni oblak; koliko ono treba istočnom vjetru da ga otpuše do nas? Kalijev jodid postao je uobičajeni dio zimnice.
Ta je prijetnja velika, ali daleka, dok nas one bliže i manje muče više. Nakon mjeseci alarmantnih upozorenja na to da će skladišta plina biti prazna, uz perspektivu gašenja tvornica i smrzavanja u stanovima, čini se da je trenutačno sve u redu, ali hrana je poskupjela barem 20 posto. Dizel je otišao u nebo, a cijena punjenja električnih automobila još je veća, pa se tržište lijepo narugalo onima koji su kupili skuplje automobile uz obećanje da će im se s vremenom isplatiti. Zapravo je riječ baš o tome, neispunjenom obećanju, ili bi se možda točnije moglo reći da smo radili račun bez krčmara: računali smo na to da su nam sigurnost i blagostanje zajamčeni, a sada nam stare sovjetske rakete padaju na glavu, s plinskih peći treba se prebaciti na drva, s automobila na javni prijevoz, sa šunke na parizer, s onih fancy kruhova na bijeli sendvič kruh i s camemberta na onaj ementaler narezan na kriške, koji se kupuje na dekagrame i ima okus po sapunu.
Paradoksalno je da čovjek izmučen strahom želi baš strah. U našem turizmu bujaju adrenalinske ture, za ljude koji se ne osjećaju živima ako im se krv ne sledi u žilama. Umjesto da se lijepo izležavaju na plaži i sjede po kafićima kao sav normalan svijet, stoje u redu za zipline, ustaju u cik zore da se prošeću po staklenom mostu, riskiraju utapanje na raftingu, odaju se ekstremnom ronjenju, pješače uzduž i poprijeko po Lijepoj Našoj i skaču po škrapama; bicikliranje je bez veze ako se ne prijeđe barem 200 kilometara na dan, i to po uzbrdicama; bungee jumping je već dosadan, sad je hit slacklining, hodanje po napetoj traci, po mogućnosti iznad kakvog jezera ili ponora, a ako to sve preživite još do kraja dana, stignete ubaciti kite-surfing ili wakeboarding, što god to bilo.
Ne znam što će nekome umjetni strah kad pravoga ima dovoljno. U Glini strepe od još jedne zime u kontejneru, klimatski aktivisti po cijelom svijetu napadaju muzejske eksponate jer su zabrinuti za klimu, svi drhtimo pred računom za plin i struju, uvođenje eura prati strepnja od poskupljenja, novi je zakon izazvao strah da će se jadranske plaže masovno privatizirati, ulazak u Schengen stvara paniku da će stranci podići cijene nekretnina, sve više učenika u Hrvatskoj zazire od škole, stari ljudi se boje da će pasti i slomiti kuk, putnici se boje da će avion pasti, čemu treba dodati i specifičan hrvatski strah da se slučajno ne upotrijebi koja srpska riječ.
Zapravo smo užasnuti već ušli i u 2022: potresi su nam izmakli čvrsto tlo pod nogama i ukinuli uvjerenje da smo sigurni u svom domu – zidovi i stropovi mogu nas poklopiti i zatrpati svaki čas; korona nam je uskratila slobodu disanja, jer je zrak postao otrovan i potencijalno smrtonosan, a svaki susret s ljudima prijetnja. Tako klaustrofobični dočekali smo vijesti iz Ukrajine koje su javljale o granatiranim zgradama, tenkovskim kolonama, izmučenim izbjeglicama i vojnicima u rovovima, sve identično kao i prije tri desetljeća. Taman da se svima probudi PTSP, jer traumatični događaji iz Domovinskog rata nisu prorađeni, oni žive u nama u tankoj opni, koju smo oko njih načinili da ne poludimo, a svaka slična situacija nalik je igli koja će tu opnu probušiti kao mjehur od sapunice.
Anksioznost je neugodan osjećaj unutarnjeg nemira, strah zbog očekivanih događaja, ma koliko oni bili nevjerojatni, a često je praćen nervozom i somatskim tegobama. Danski filozof Søren Kierkegaard smatrao je da tjeskobu izaziva vrtoglavica slobode, strah pred bezbrojnim mogućnostima, i preporučio kao lijek samosvjesnost i preuzimanje odgovornosti. Psiholog Otto Rank smatrao je da tjeskobu izaziva trauma rođenja, i da je zapravo simbol čovjeka, a iskazuje se kao strah kreativne osobe od odvajanja, individuacije i diferencijacije od mase ostalih. Teolog Paul Tillich, pak, smatrao je da nas mori egzistencijalna tjeskoba jer smo stalno svjesni svog mogućeg nepostojanja, a može se iskazati sudbinski kao strah od smrti, moralno kao strepnja od krivnje i osude ili duhovno kao osjećaj praznine i besmisla. Od straha i tjeskobe ne možemo pobjeći jednostavno zato što smo ljudska bića, a pomoć nam može biti dana samo odozgo, to jest ako se predamo Providnosti.
Na to je mislio Ivan Pavao II. kad je kao tek izabrani papa, još mokar iza ušiju, izašao s konklava na balkon svoje bazilike i rekao sad već legendarne riječi: "Ne bojte se!" Taj se jednostavan izraz nalazi u Bibliji na stotinjak mjesta – očito je ljude oduvijek trebalo podsjećati na to da se ne plaše, jer život u strahu nije dostojan življenja. Shizoidni čovjek 21. stoljeća bjesomučno skuplja lijekove i metke, parcele i stanove, konzerve i sapune, dvopeke i kanistre, dionice i police, i onda ih skriva, kao što vjeverica skriva žirove i orahe. On se boji samo za sebe jer i ne misli ni na koga drugoga. Američki pisac William Saroyan kao svoj najveći strah naveo je bojazan da ljubav ne prestane. Na njega me podsjetio ovoga siječnja dječak Maks, star 11 godina, sudionik UNICEF-ove radionice u Sisačko-moslavačkoj županiji. Kao svoj najveći strah mudri Maks naveo je ovo: "Strah me da ne izgubim svoj dom. U svom domu i sa svojom obitelji uvijek se osjećam sigurno!" Ja bih samo Maksu i njemu sličnima dao pravo da se boje u ovoj zemlji – onima koji se boje za ljubav.
