Nakon što su i rokovi i troškovi, zbog kompleksnosti projekta, u više navrata bili probijeni, 6. svibnja 1994. kraljica Elizabeta II i tadašnji francuski predsjednik, Francois Mitterrand, službeno su otvorili 50 kilometara dug željeznički tunel ispod kanala La Manche. Taj je Eurotunel, između Cheritona u blizini Folkestonea, u grofoviji Kent i francuske obale kod Calaisa, prvi put nakon ledenog doba povezao otok Veliku Britaniju s europskim kopnom.
Tunel ispod kanala La Manche ostvarenje je stoljetnog sna Francuza i Engleza, iako je kod ovih drugih svojevremeno, posebno u vrijeme Prvog svjetskog rata, postojala bojazan da bi tunel mogao predstavljati otvorena vrata za napadače s kopna, što bi pak moglo ugrozilo sigurnost Velike Britanije. No, sama zamisao o tunelu ispod mora datira još i od prije Prvog svjetskog rata, točnije iz 1802. godine kada je francuski rudarski inženjer, Albert Mathieu-Favier, došao na futurističku ideju o izgradnji tunela na dvije razine, koji bi povezao Englesku i Francusku. Gornja razina bila je zamišljena kao prolaz za konjske zaprege, dok bi donja služila za preljev podzemnih voda. Ideje o tunelu i nakon toga su intrigirale stručnjake te su bile predmetom brojnih rasprava, a davne 1880. bio je čak i izbušen tunel, nešto duži od 1,5 kilometra, no od zahtjevnog se pothvata nakon toga ipak odustalo. Projekt koji je konačno i dočekao svoju realizaciju započeo je 1988. godine kada je, na temelju inicijalnih prijedloga iz sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, započela gradnja tunela ispod La Manchea, koji je šest godina kasnije, 1994. godine formalno otvoren.
Na izgradnji tunela, koji je bio jedan od najvećih svjetskih građevinskih projekata 20. stoljeća, radilo 13.000 inženjera, tehničara i radnika. Tijekom izgradnje iskopano je oko sedam milijuna kubičnih metara zemlje, što je dovoljno da se stadion Wembley napuni 13 puta. Ti milijuni kubika iskopane zemlje i kamenja iskorišteni su za povećanje Britanskog otočja za 30 hektara, kako bi se, zapadno od Dovera u Kentu, stvorio Samphire Hoe Country Park, rezervat prirode koji se prostire na 74 hektara. Zanimljiv je i podatak da je jedan od strojeva koji su bili 'zaposleni' na probijanju tunela, težak 580 tona, svojevremeno prodan na eBayu za 39,999 funti.
VEZANI ČLANCI
Jedinstven, no ne i najduži na svijetu
Čak 37,9 kilometara tog tunela, koji prolazi ispod morskog dna, spuštajući se do dubine od 75 metara, konstantno je pod vodom, što ga čini jedinstvenim u svijetu. No, s točno 50,45 kilometara dužine, tunel ispod kanala La Manche ipak nije i najduži na svijetu. Ta titula, naime, pripala tunelu Seikan, koji povezuje japanske otoke Honshu i Hokkaido.
Iako su Engleska i Francuska morskim putem, udaljene tek 30 milja, prije no što je tunel ispod La Manchea pušten u promet, putnici su tu relaciju prelazili trajektima, a vožnja je trajala 90 minuta. Danas, zahvaljujući tunelu, putovanje između Folkestonea i Calaisa traje oko 35 minuta, a osim što je mnogo brže, putovanjem kroz tunel emitira se čak 73 puta manje CO2 no što ga se emitira putovanjima trajektom. Koliki je prometni značaj tunela koji prolazi ispod morskog dna, spajajući
Veliku Britaniju i Francusku, najbolje ilustrira broj od gotovo 10 milijuna putnika koji godišnje kroz njega prođu.
U tunelu je bilo nekoliko incidenata
Tunel ispod La Manchea sastoji se od tri tunelske cijevi - dva željeznička tunela, promjera 7,6 metara, koji se koriste za teretne i putničke vlakove te servisnog tunela, promjera 4,8 m, koji ujedno služi i kao izlaz za nuždu. Kroz tunel dnevno prometuje oko 350 vlakova, a neki od njih postižu brzinu od 460 kilometara na sat. Svi putnički vlakovi imaju posebne sigurnosne sustave za slučaj havarije u tunelu, a koncipirani su tako, da se mogu podijeliti na dva dijela koja se mogu hermetički zatvoriti. Na sreću, tunel se u prva tri desetljeća svog života pokazao kao sigurna prometna žila, iako je manjih incidenata ipak bilo. U neugodnoj se situaciji tako, 19. veljače 1996., našlo 1000 putnika, čije je putovanje kroz tunel, zbog tehničkog kvara na vlakovima, trajalo punih 15 sati. U studenom iste te godine, u tunelu se zapalio kamion, što je uzrokovalo požar, a još je veće 'vatreno krštenje' tunel pretrpio 2008. godine, kada je u požaru koji je bjesnio čak 16 sati, ozlijedio 14 osoba.
VEZANI ČLANCI
Osim putničkih i teretnih vlakova, koji prevoze osobna vozila i kamione, tunelom je 2009. godine, uz poštivanje prometnih ograničenja, polako 'projurio' i vozač Formule 1, John Surtees, koji se, vozeći u sklopu dobrotvorne akcije, 'uvezao' i u povijest kao prvi čovjek koji se kroz tunel provezao automobilom. Biciklisti su u tunelu manje rijetka pojava. Još dok se gradio, građevinski su se radnici kroz njega vozili upravo na biciklima. Godine 1994. u tunelu je održana i cestovna biciklistička utrka, a jedan od pobjednika Tour de Francea, Chris Froome, vozeći se kroz servisni tunel, s jednog je kraja tunela došao na drugi za samo 55 minuta. Ima i onih koji su se kroz tunel odlučili proći pješice, pa su tako četvorica muškaraca 2008. uspjela kriomice proći nekoliko kilometara kroz francusku stranu tunela, prije no što ih je strojovođa zamijetio te je obavijestio policiju. Kroz Eurotunel svaki dan 'putuje' i oko milijun ekspresnih paketa iz e-trgovina, a prema podacima koje navode neki svjetski mediji, kroz tunel ispod La Manchea prolazi čak 26 posto robe, kojom se trguje između Velike Britanije i kontinentalne Europe.
