Denis Peričić

Toni i oni

Foto: Thinkstock
Toni i oni
24.04.2014.
u 15:03
Pogledaj originalni članak

To će biti posljednji

i odlučni teški boj

Internacionala

Jedne noći Toni se probudio i ugledao kukca.

Prvo ga je napipao.

Toni je bio umoran kao konj. Loše je spavao; tijelo mu je bilo prepuno mliječne kiseline od svakodnevnog i cjelodnevnog rada u goricama. No, bila je to dobra terapija za čovjeka koji se nedavno razveo i kojemu je žena, zajedno s kćeri, otišla svojim putom. Uostalom, gorice se nije smjelo zapustiti.

A posla koliko hoćeš. Špricanje, obrezivanje, plijevljenje… Divota. Idila. Naročito kad su mu po glavi, po rukama i nogama i u gaćama plazili golemi paukovi, žohari, jelenci,  bumbari, crvi, gliste i sva druga gmižuća i leteća gamad.

Sva sreća što je on ostao u stanu, a ne žena. Kako će se to raspresti, sada mu nije bilo važno. Važno mu je bilo da nakon druženja s malim kućnim ljubimcima i svim čarima prirode u goricama može odspavati u sterilnoj, gotovo hermetički zatvorenoj stambenoj zgradi, u kojoj je kukcima i insektima ulaz bio strogo zabranjen.

Ipak, svako malo trzao bi se iz sna, što zbog grčeva u mišićima, što zbog živopisnih snova u kojima bi mu tijelom promicale sitne nožice, opaka rila ili sluzavi tragovi tih divnih stvorenja.

Probudio se iz jednog takvog sna, sav u fantomskom svrabu, i rukom tresnuo po digitalnom satu kako bi se zasvijetlile znamenke: da vidi koje je doba i da pripusti malo svjetla nakon noćne more.

Bilo je oko pet, noć najcrnja pred zoru: onako snen i rastrojen, pritom je rukom slučajno mlatnuo po mobitelu i zbacio ga na najgore mjesto, na pod tik do zida, ispod kreveta.

– Mater milu… – prošaptao je i izvio ruku bolno posve neprirodno, pokušavajući napipati mobitel: da ga ne bi možda netko prerano zvao, pa bi stroj zvonio i zvonio i zvonio daleko izvan dometa njegove ruke koja je u takvim slučajevima automatski, ni ne prekidajući san, pritiskala crvenu tipku.

I onda je, umjesto mobitela, napipao kukca.

Bilo bi dovoljno već i to da ga prestravi i zgadi, ali od kontakta s malim gadom prožela ga je jeza. Jer, znao je odmah, taj kukac nije bio od ovoga svijeta.

Bio je metalan.

Izmaknuo je ruku i na trenutak se ukopao, zureći u mrak. Onda je skočio, upalio svjetlo, uzeo papuču, nakratko se sabrao, skupio hrabrost, duboko udahnuo i svom snagom naglo odmaknuo krevet od zida.

Mali škripavac ga je gledao sitnim, ali jasno ocrtanim očicama. I da, bio je metalan.

Imao je metalni oklop, nožice i ticala i škripao je vrteći se oko rupice izrovane između parketa i zida. Iz te rupice izvirio je još jedan takav stvor.

– Koliko vas ima, sunce vam žarko… – rekao je Toni, bacio papuču, zgrabio radnu odjeću i istrčao iz sobe. Pred ulaznim vratima navukao je kombinezon preko pidžame, obukao bakandže, istrčao iz stana, sjeo u auto i odjurio u gorice.

Nešto se razumio u građevinu pa je znao gdje su strateške točke u podnožju zgrade.

– Kaj je sused, i tu plijevite? – upitao ga je prvi susjed, s kojime bi svakodnevno izmijenio par riječi o radu u goricama, susrevši Tonija kako prčka po travkama koje su izbijale iz asfalta tik do zgrade.

– Je, izgleda da mi je to već navika. Treba to malo počistiti…

– Baš lepo, sused, svaka čast!

Samo ti nestani, bolje za tebe, i nemoj se brzo vraćati, pomislio je Toni, pričekao dok susjed ne zamakne za ugao, pa teškim pijukom odlomio golemi komad asfalta.

Nešto kasnije prošla je stara susjeda.

– Jutro, sused, kaj to delate?

Spašavam te, glupačo, zaustio je Toni, ali se zaustavio, otro znoj sa čela i izvalio:

– Dekubitacija, znate. Redoviti postupak. Neko i to mora. A kaj se mora, nije teško!

– Aha, pa da, kak sam bedasta… Baš ste vredni!

Potrajat će to još par sati, ali stići će Toni dovršiti posao dok su ljudi još na poslu, djeca u školi a starci na placu ili u šetnji. Naravno, ostat će još dosta stanara u zgradi, ali to su kolateralne žrtve: bolje i smrt nego da vas metalni kukci dohvate, bio je uvjeren Toni.

Iz gorica se brzo vratio. Prvo je razmišljao o solnoj kiselini, ali je shvatio da ako su metalni kukci stigli već do njegovoga kata, da su onda već prokopali skrivene putove po zidovima cijele zgrade i da nalijevanje kiseline u onu njihovu rupicu ispod njegova kreveta ne bi imalo puno smisla.

Onda je iz klijeti uzeo ono što svaka poštena hrvatska klijet skriva, neke trofeje iz Domovinskog rata. Bogu hvala, bilo je toga dosta, pa je sada dovršavao postavljanje eksploziva pod vanjske nosive stupove zgrade.

Sada mu je sve bilo jasno. Sada je napokon shvaćao onog tipa koji je još davno ugurao kamion s eksplozivom u zgradu WTC-a, a i onoga kojeg su smaknuli, onog koji je herojski uništio zgradu u Oklahoma Cityju. Logično, metalni kukci prvo su se pojavili u Americi. Kao oružje Svjetske vlade, da nas izjedaju iznutra, dok spavamo, da nas motre i danju i noću i da nam čitaju misli. Gamad. I jedni i drugi, vojnici i njihovi gospodari, proklinjao je Toni šutke, grozničavo.

Odlazeći, baš kao u najboljim akcijskim filmovima, nije se osvrnuo dok mu je iza leđa zatutnjala gromoglasna eksplozija a zgrada u kojoj je do malo prije živio urušila se kao kula od karata.

Na licu mu je titrao odlučan osmijeh osvetnika. Imao je još dosta eksploziva, i još dosta posla: u gradu je bilo puno zgrada, a trebalo je, očito, razmišljati i organiziranju pokreta otpora.

No Toni nije znao i nije mogao znati da mu je tijelo već odavno bilo prepunjeno oku nevidljivim umjetnim stvorenjima, mikroskopskom gamadi – nanobotima. Možda su mu ubačeni u organizam prilikom posljednjeg cijepljenja protiv gripe, ili možda za one transfuzije kada je bio ranjen u ratu, a možda su u njemu bili i prije nego što je rođen. Svejedno, jer nije Toni mogao znati da nanoboti upravljaju svim njegovim postupcima, pa tako i rušenjem zgrade i planiranom borbom protiv kukaca i njegovih gospodara. A možda metalnih kukaca nije ni bilo, možda je i taj susret bio posve imaginaran te su mu ga u glavu utuvili nanoboti.

No, Toni je stupao odlučno, nasmiješeno i osvetnički: koracima koje su mu nalagali njegovi oku nevidljivi, nespoznati mali gospodari. 

USUSRET VELIKOM KATOLIČKOM BLAGDANU

Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak' sotonsko je djelo, a svoju djecu ne darujem na dan Božića

- Moja djeca ne vjeruju u postojanje "Djeda Božićnjaka". To je sotonsko djelo i sigurno znam da svoj život, roditeljstvo i odgoj želim graditi na stijeni Isusa. Ta stijena neće se nikada srušiti. A kada je nešto sagrađeno na pijesku, na lažima, kad tad će se srušiti. Moja djeca znaju da je "Djed Božićnjak" lažac i da ne postoji. On je čak i kradljivac, uzima sve ono što Božić uistinu jest, rođenje Isusa Krista. Uzima kroz nametnutu kupovinu, a što je lažni privid sreće - istaknula je za Večernji list Simona Mijoković.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.