Vrijeme istine

- Hoću istinu, vi huligani! Tko je od vas napravio štetu, jeste li vidjeli taj nered, koliko ste gljiva...?

- Ostavi djecu na miru, dosta mi je dernjave, kakve gljive, nosite se u drugi tunel galamiti! I koga istina zanima, prokleta bila. 

Starica koja se pojavila iza ugla tunela, umotana u pohabanu deku, oslanjajući se na kvrgavi štap, stane i udari njime par puta u utabani zemljani pod.

Mlada žena koja je vikala na petoricu dječaka, ispravi se  i nelagodno obriše ruke o široku, dugu suknju.

- Oprostite, nisam mislila,... Ali ovi razbojnici su uništili pet kilograma ratan gljiva u donjem tunelu i ...

- Nismo mi - krene sad ponovno zbor dječačkih glasova.

- Dosta! - poviče starica prekinuvši galamu. - Proklete gljive, koga briga za njih. A ti djevojko, što te spopalo da tako glasno tražiš veritas, jesi li sišla s uma?

- Oprostite, stvarno, ali oni, - žena spusti glavu uzmičući natraške.

- Dosta, odlazi. Djeca tvrde da nisu kriva, to bi trebalo biti dovoljno. Drugi put pazi prije nego se zlo dogodi, to ti je posao. A vi! - starica stane ispred musave skupine. - Znate li tko sam ja?

- Da - progovori jedan dječak - Vi ste iz vijeća staraca.

- Tako je - promrmlja starica - Uvalili su mi prije nekog vremena tu sumnjivu čast, nekad davno sam bila učiteljica u školi, to su smatrali nekakvom kvalifikacijom, to i silne godine naravno. Ali nema veze, hajte sad.

- Što je to veritas? - prekine je isti dječak.

- Zašto pitaš? - uzdahne starica.

- U jednom od onih dubokih starih tunela je ugrebana ta riječ.

- Da - javi se drugi - Veritas Vos Liberabit. Jel' to neka čarolija?

- Lux, još piše ispod - nadoda treći - I ime Ivan i neki brojevi.

- Pih - puhne starica - Kaže se uklesano, ne ugrebano. Veritas Vos Liberabit znači, istina će vas osloboditi, lux je svijetlo. Netko je htio reći da nas je istina oslobodila svijetla, prilično točno, pogotovo u ono doba, kad još nismo imali lumikorijenje. Bila su to gadna vremena, a i trajala su dugo. Istina je opasna stvar. Brojevi su iz Biblije, mislim da je bilo 8,32. Uglavnom davna povijest.

- Što je to Biblija? Što je to povijest? Zašto je istina opasna?

- Znate što, nemam volje razglabati u tunelu. Kosti me bole. Ako ste za malo sladokorijenovog soka, moja jazbi..., ovaj soba, je tu iza ugla.

Sva petorica su oduševljeno povikali i potrčali. Starica uzdahne, s zadovoljnim smiješkom, i krene za njima. Kad su svi dječaci posjeli po podu, sa glinenim čašama u rukama, punim gustog soka, starica sjedne i nastavi.

- Eh, povijest. Priče koje pišu oni koje prežive. Mrtvi ne govore, a oni koji ostanu govore o stvarima onako kako oni misle da su trebale biti, da bi oni dobili na važnosti. Prava povijest, prava istina, je izgubljena u magli vremena. Mi smo je uvijek vidjeli kao što slijepac vidi svijet, pipajući putem kojim prolazi - starica stane pričati primijetivši lica koja su je zbunjeno promatrala i nasmije se.

- Zaboravite to. Biblija je jedna stara knjiga. Povijest, to su vam stvari što su se dogodile jako davno.

- Kao onda kad je moja mama bila mala - reče jedan od dječaka.

- Da. Ili čak i prije. A istina, i zašto je mi ovdje dolje ne volimo, e to je već druga priča.

- Istina je zlo - ozbiljnim glasom odgovori onaj najglasniji.

- Da. Bar je bila za nas. Vidite, kad sam bila mlada, tek sam završila fakultet i počela raditi u školi, pojavio se čudesan izum. Stroj koji je zadirao u samo tkanje prostorvremena, stroj koji je promatrao prošlost. Samo prošlost, budućnost je, kako su govorili, fazna, valna, a ne određena, i stoga nepostojeća. E, s tim strojem bi se lako moglo vidjeti tko je uništio one gljive.

- Zbilja! - srkanje naglo prestane - To postoji?

- Ne. Ne više. Ne postoji - odgovori starica. Pet dječaka ispusti uzdah olakšanja i nastavi srkati.

- Ali je postojao. U početku je radio samo na kratkom razdoblju. Mogao je vidjeti par dana prošlosti. Ali i takav je u većini svijeta priznat kao čudo, iako ni tada nije bio baš svugdje toplo dočekan. Stroj koji je mogao otkriti apsolutnu istinu, već i samo njegovo postojanje izazvalo je goleme promjene u ljudskom ponašanju, moralu i etici širom svijeta. I sve bi to bilo još i dobro, da znanstvenici nisu objavili da su pronašli način da unaprijede njegov rad i da će za nekoliko dana predstaviti stroj koji može vidjeti prošlost koliko god daleku želimo. E tu su počele komplikacije. Meni je sve to tad zvučalo zabavno. Vidjet ćemo kako je nastao život na Zemlji, jednom zauvijek ušutkati kreacioniste, slušati drevne filozofe, čitati izgubljena djela aleksandrijske knjižnice, saznat ćemo kako su se izgradile piramide i takve stvari. Naravno i NLO-i, Sveti gral, Sodoma i Gomora, gdje je blago Templara, ukusi su bili razni.

    Starica ustane i dohvati vrč kad je uočila da pažnja dječaka popušta sa praznim čašama.

- Većini je to izgledao kao novi reality show. Kao da je, zapravo, ikoga razumnog zbilja bilo briga tko je ubio Kennedya, koliko ih je Staljin osudio na smrt, tko je izdao Zrinsko - Frankopanske, koga su smaknuli ustaše, a koga komunisti. I je li Mojsije stvarno donio deset Božjih zapovijedi, ili su Židovi samo prepisali babilonsku legendu.

Ali brzo su oni drugi nadglasali normalan narod. Mnogo ljudi nije moglo prihvatiti istinu, mogli su samo živjeti u vlastitoj iluziji stvorenoj o njoj. Pogotovo čuvari i tumači jedine moguće povijesti. Svi ti kreteni koji su trabunjali o Bogu, ovom i onom, i vjeri. A nisu je sami imali niti malo, jer da jesu ne bi sumnjali u ono što su propovijedali, ne bi se bojali onoga što će stroj pokazati. Ali oni su u stvari samo branili svoje položaje, svoju moć i bogatstvo, sve ono što su stekli izmišljajući stoljećima povijest, tvrdeći da je ono što oni pričaju jedina istina. Radije uništiti svijet nego dopustiti da propadne njihova uloga u njemu i sav njihov značaj. 

A bilo ih je mnogo. Za ne vjerovati je koliko je fanatika isplivalo na površinu tih dana. Iako bi zapravo bio dovoljan i jedan, s prstom iznad crvenog gumba neke lansirne rampe. Nismo se niti uspjeli snaći, prve masovne demonstracije koje su potaknule vjerske vođe su još trajale, kad se rascvjetao prvi nuklearni oblak. Onaj stotinjak kilometara odavde je eksplodirao samo sat kasnije, dok ljudi još nisu niti vjerovali u vijest da rakete zuje iznad cijelog planeta, da bombe eksplodiraju svugdje i da radioaktivni oblaci šire svoje pipke. 

- Nuklearni rat - reče jedan dječak.

- I nuklearna zima. Ona gore, gdje ljudi ne žive - nadoda drugi.

- Tako je. Malo nas je preživjelo, milijarde su izginule, mi smo utočište našli pod zemljom i tu i ostali. I ostat ćemo tu još dugo - starica zašuti i prijeđe pogledom preko lica dječaka. - I sad vidite zašto je istina opasna. A sad hajte, vrijeme istine je prošlo, a i popili ste sav sok.

Jedan od dječaka, onaj glasni, zastane na ulazu izlazeći zadnji. Okrenuo je glavu natrag i upitao:

- Što je onda istina gospođo?

- Istina? Istina je izgleda ono sa čime ljudi mogu živjeti, što donekle zadovoljava sve one koji su uključeni u potragu za njom. Ili tako nešto, nije ni bitno. Idi, prijatelji su ti već pobjegli, hajde bježi.

Ogrnula se čvršće kad je i zadnji dječak nestao i galama njihovog odlaska utihnula niz tunel. I zadrijemala zatvorivši oči, tjerajući davna, maglovita sjećanja od sebe.