I ustaše i VMRO htjeli su kraljevu smrt, a Beograd je znao za atentat

Iako se ustaški pokret često spominje u hrvatskim medijima, povjesničari se nekako nerado hvataju u koštac s ovom temom. Svjetska historiografija opsjednuta je Hitlerom i Mussolinijem, a o vođi ustaškog pokreta Anti Paveliću još nije napisana sveobuhvatna biografija. Ovih dana Večernji list izdao je dugometražni dokumentarni film "Ustaše" redatelja Jakova Sedlara. Scenarist filma je jedan od najvećih stručnjaka za ustaški pokret povjesničar dr. Mario Jareb. Kako je došlo do suradnje s Jakovom Sedlarom?

– Poznajemo se otprije. Već smo surađivali na filmu o Anti Paveliću. U razgovoru smo došli na ideju da napravimo film o ustašama, i to smo realizirali – kaže Jareb. Odmah ga pitam zašto povjesničari "bježe" od Pavelića i ustaša, kao da se boje da će biti stigmatizirani što su izabrali osjetljivu temu. Ne slaže se s mojom tezom, ali dopušta da se u javnosti može steći takav dojam. Jareb je svoj znanstveni interes posebno fokusirao na praćenje ustaškog pokreta od njegova nastanka, odmah nakon uvođenja diktature kralja Aleksandra u Jugoslaviji, pa sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

Reakcija na unitarni režim

Glavni razlog zašto je došlo do osnivanja ustaško-domobranske organizacije leži u činjenici što je kralj Aleksandar uveo diktaturu u siječnju 1929. godine. Režim je primjenom terora i nasilja nastojao riješiti komplicirano jugoslavensko pitanje što je, očekivano, izazvalo reakciju hrvatskih snaga. Jareb naglašava da je kralj bio sinonim za jugoslavenstvo i unitarni režim. Stalno je isticao da želi očuvati Jugoslaviju, koja je zapravo odgovarala srpskoj političkoj i vojnoj eliti. Zanimljiv je popis svih onih hrvatskih političara koji su se opirali kralju Aleksandru nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Na istoj su se strani našli Ante Pavelić i njegova Hrvatska stranka prava, Hrvatska seljačka stranka i Vladko Maček te, što je posebno zanimljivo, Komunistička partija Jugoslavije u kojoj je već tada istaknuti član bio Josip Broz Tito. Nakon 12 godina Pavelić je postao poglavnik NDH, Tito je predvodio partizanski ustanak, a Maček je je završio u Jasenovcu.

Jareb nije pronašao povijesne dokumente koji bi mogli potvrditi da su se Tito i Pavelić poznavali.

– Bilo bi neobično da su se poznavali. Ante Pavelić bio je zagrebački odvjetnik, dok se Tito kretao u sasvim drugim krugovima – objašnjava Jareb.

Nastanak ustaškog pokreta zapravo je dug proces. Nakon uvođenja diktature, Pavelić je ubrzo otišao u Austriju, formalno na liječenje, ali je ostao u inozemstvu sljedećih 12 godina, do uspostave NDH. Nije posve jasno je li odmah želio ostati u emigraciji ili ga je na to prisilio dinamičan razvoj situacije na terenu. Kako bilo, Pavelić se povezao s drugim emigrantima, počeo raditi na organizaciji, a u proljeće 1930. godine prvi se put spominje ustaška organizacija.

Pavelić je malo "šetao" po tadašnjem jugoslavenskom susjedstvu, sve dok se u drugoj polovici 1929. nije trajno skrasio kod Mussolinija u Italiji. Najprije je neko vrijeme boravio u Austriji, a prije odlaska u Italiju posjetio je svoje prijatelje u VMRO-u u Bugarskoj. Kako to da veliki hrvatski nacionalist odlazi u fašističku Italiju, koja je otvoreno pokazivala pretenzije prema hrvatskoj obali Jadrana?

Jareb ističe da je Pavelić planirao ostati u Beču, u kojemu je djelovala hrvatska emigracija još od raspada Austro-Ugarske, ali su ga okolnosti natjerale da se prebaci u Italiju. Već je prije imao neke kontakte s fašistima u Italiji. Mussolini u Paveliću vidi čovjek s kojim može surađivati na rušenju Jugoslavije. Posve je izvjesno da je pomagao Pavelića.

Duceovo gostoprimstvo

– Sigurno je da Pavelić nije živio od zraka. Morao je dobivati neku pomoć od Talijana – ističe Jareb.

Je li malo čudno što je Pavelić izabrao da mu baza bude u Italiji kada je znao da je Mussolini bacio oko na dijelove Hrvatske? Morao je biti svjestan da mu Duce neće besplatno ponuditi gostoprimstvo.

– To je teško reći iz današnje perspektive. Treba uzeti u obzir da on odlazi iz Jugoslavije u kojoj je uvedena diktatura, bjesni najgori teror, i u kojoj je praktično zabranjena uporaba hrvatskog imena. To vam je kao biranje između čekića i nakovnja. Što je bolje? Čak i neki pripadnici HSS-a u Italiji u tome ne vide nešto tako negativno. Rekao bih da je to bila neka vrsta nužde.

Odnos između HSS-a i ustaškog pokreta nije uvijek bio neprijateljski. Cijeli taj kompleksni odnos razvija se u fazama. Vrlo brzo nakon što je Pavelić otišao u Italiju k njemu dolazi jedan od vođa HSS-a August Košutić te mjesecima žive zajedno i surađuju. Neki su HSS-ovci poslije postali pripadnici ustaške organizacije u inozemstvu.

Atentat na kralja Aleksandra bio je logičan izbor ustaša s obzirom na to da je dinastija Karađorđević personificirala omraženi režim.

– Kralj je od prvog trenutka bio meta. On je bio vođa režima. Sve su se negativnosti skupile u osobi kralja Aleksandra i prirodno je da je postao meta. Ako je ustaški cilj bilo rušenje Jugoslavije, onda je prirodno da je udario u njezino srce, u kralja Aleksandra – kaže Jareb te dodaje da su ustaše 1933. godine, dakle godinu dana prije, izveli atentat na kralja koji nije uspio zbog neodlučnosti atentatora. Jareb naglašava da je atentat u Marseilleu djelo suradnje ustaša i makedonskih nacionalista iz VMRO-a. Činjenica je da su glavnu logistiku dali ustaše, dok je izvršitelj bio iskusni atentator Veličko Kerin. Teško je mjeriti postotke tko je više pridonio tomu, ali i jedni i drugi su htjeli kraljevu smrt. Eugen Dido Kvaternik je bio glavni logističar koji je doveo atentatora i njegove pomagače u Francusku te organizirao prijenos oružja. Tadašnja jugoslavenska vlada znala je da ustaše i VMRO žele likvidirati kralja. Stoga je čudno što je osiguranje kralja bilo tako slabo. Jareb smatra da dobrim dijelom odgovornost snose i Francuzi, koji su više mislili na vizualni spektakl posjeta nego na sigurnost. Dijelom je kriv i kralj Aleksandar, koji nije ozbiljno shvaćao upozorenja Vladete Milićevića, glavnog jugoslavenskog policajca zaduženog za ustaše. Jareb smatra da je i atentator Veličko Kerin zanemaren u istraživanjima. Kerin se uspio približiti na metar od kralja, a za to je trebalo imati nevjerojatnu hrabrost i hladnokrvnost. Nemaju nikakvog utemeljenja nagađanja da su Nijemci bili upleteni u atentat u Marseilleu.

Solidni uvjeti u zatvoru

Nakon atentata Pavelić je završio u tamnici, ali vrlo brzo izašao iz nje. Bio je razmjerno slobodan. Mussolini ga zbog pritiska europskog javnog mnijenja nije mogao osloboditi, ali se pobrinuo da ima solidne uvjete u zatvoru. Ustaše su se obučavali u vojnom kampu na otoku Lipari. Nikad ih nije bilo više od 500. Nakon atentata više nisu smjeli imati oružje, a kasnije su ih talijanske vlasti raspršile po Italiji.

Pavelić se stalno nadao da će doći na vlast uz pomoć Mussolinija, ali mu se želja ostvarila tek u travnju 1941. godine kad su Nijemci napali Jugoslaviju. Hitler nije odmah želio postaviti Pavelića za šefa NDH. Tek nakon što ga je odbio predsjednik HSS-a Vladko Maček, Hitler je dopustio Pavelića da preuzme vlast.

Jareb ističe da je Pavelić postupno ugrađivao fašističku i nacionalsocijalističku ideologiju u svoj ustaški pokret. Sve do 1941. godine, nastavlja, ideologija kod Pavelića nije igrala značajnu ulogu. Ustaše su bili oportunisti. Dobri s onima tko im je pomagao. S obzirom na to da su djelovali u Italiji, malo su podilazili talijanskim fašistima, ali je teško govoriti o konzistentnoj ideologiji.

Jareb dijeli ustaški pokret na onaj do 1941. godine i ono što se događalo u vrijeme NDH.

Do 1941. godine riječ je pokretu kojemu je cilj bilo stvaranje nacionalne države svim sredstvima, što je uključivalo nasilje i teror. Ustaše su propagirali beskompromisnu borbu, ali i suradnju sa svima koji su željeli pomoći u stvaranju neovisne Hrvatske. Tijekom vremena mogu se vidjeti natruhe talijanskog fašizma i rudimentarne naznake nacionalsocijalizma.

Ustaški pokret, objašnjava Jareb, koji dolazi na vlast 1941. zapravo je u velikoj mjeri nova organizacija iako su akteri uglavnom isti. NDH je osovinska država pod snažnim utjecajem Njemačke i Italije, koje nastoji kopirati.

Je li Pavelić planirao progone Srba i Židova ili se opet prilagođavao željama Hitlera?

– Sama činjenica da je slijedio modele koji postoje kod velikih saveznika govori da je time bio određen put nove države. On dolazi kao diktator u Hrvatsku i na takav način vlada. Kada ste diktator i vladate na takav način, onda se stvari same po sebi počnu tako razvijati. Je li mogao u takvim okolnostima biti trezniji i pametniji, to je sada pitanje što bi bilo kad bi bilo – ističe Jareb.

Za njega nema dvojbe da Pavelića treba smatrati zločincem jer je neupitno stajao iza svega onoga što se događalo u NDH.

– Tko je vodio onakav režim i tko je proizveo toliko smrti i terora, svakako je bio zločinac. Vjerujem da je dobrim dijelom ono što se dogodilo 1941. plod uvjeta u kojima se to događalo. Nema dokaza da je on sve to planirao. Ali da je o tome razmišljao, to stoji. Teško da bi se to dogodilo da nije razmišljao – kaže Jareb te dodaje da mnogi s pravom opisuju Pavelićev odlazak 1945. godina kao kukavički.

Već krajem 1944. godine počeo je planirati odlazak državnih dužnosnika, potom je obitelj poslao u inozemstvo, a u isto vrijeme njegova je promidžba uvjeravala ljude da će se boriti do kraja. Tvrdilo se da će Zagreb biti novi Siget i takve stvari. Pavelić se povlačio s narodom i onda u jednom trenutku, u nekom mjestu u Sloveniji, ušao u neku kućicu pokraj ceste i preodjenuo se u civilno odijelo, s ruksakom na leđima, kao da je bio na nekoj partiji tenisa.

– Vrhunac Pavelićeva političkog djelovanja bila je NDH. Sa svim što je donijela ne možemo o toj pojavi suditi pozitivno. Nije tu pitanje samo gubitka rata nego i sve ono što se događalo.

S duge strane, činjenica je da su se mnogi koji su se borili na toj strani u prvom redu vodili idejom borbe za hrvatsku državu nasuprot tadašnje Jugoslavije, koja je za mnoge bila oličenje zla, nasilja i potiranja svega što je bilo hrvatsko. Ipak bih razdvojio želju mnogih ljudi da se bore za hrvatsku državu od onoga što je Pavelić kao vođa tog režima i države u stvarnosti napravio i umnogome nanio štetu samoj ideji hrvatske države – zaključuje dr. Mario Jareb.

>> Ratna mornarica bila je strano tijelo u sklopu vojnih snaga u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji