“Postoje dvije vrste ljudi: oni koji vole spavati do zida i oni koji vole spavati do onih koji će ih gurnuti s kreveta.” Opasno je autora ove rečenice čitati u krevetu jer će vas (savršeno neočekivan) ironijski lucidan svijet ovog izraelskog otkvačenjaka lansirati iz kreveta pa će rezultat u konačnici biti isti kao u spomenutom citatu kojim završava priča “Nedostaje mi Kissinger”.
Ta je priča dio zbirke kratkih priča “Pizzerija Kamikaze i druge priče” (Fraktura, urednik Roman Simić Bodrožić, prijevod Andrea Weiss Sadeh, 79 kuna) kojom se njen autor Etgar Keret – kojem New York Times tepa da je genij – dokazuje kao najuzbudljiviji kratkopričaš među književnicima današnjice .Kako Keret piše? Ludim tempom i u još luđim slikama. Dok ga čitate, u glavi vam se, tarantinovskom brzinom, vrti film nastanjen nadasve čudnim likovima, a tragedije u njegovim pričama (čak i kada se radi o straži na Golanskoj visoravni, holokaustu ili samoubojstvima) tjeraju čitatelja da umire od smijeha. Keretov humor je humor životnog cinika, ali humor koji iscjeljuje i liječi.
Opisati njegov stil nije jednostavno i zato je možda najbolje posegnuti za usporedbom. Jednom je Tom Hanks rekao da scenarije bira na temelju prvih sedam stranica. Ako povučemo analogiju s kratkim pričama, to znači da pisac čitatelja treba privući s prvih sedam rečenica. Keret to postiže u prve dvije! Posebne pohvale, naravno, moraju se izreći za naslovnu priču (po kojoj je Goran Dukić snimio hvaljeni film) u kojoj nas autor vodi u svijet u koji odlaze samoubojice. To nije ni pakao ni raj, već neka vrsta krajnje dosadnog čistilišta u kojemu je baš sve onako kao u svijetu iz kojeg samoubojice bježe. To je svijet u kojem svima dosađuje Kurt Cobain, onaj u kojem su od svih komada na najvećoj cijeni “kemičarke” jer po sebi nemaju ožiljke ili tragove vješanja ili skoka s nebodera, svijet u kojem je nemoguće pobjeći od vlastite obitelji...
Ili još kraće: ova je priča najbolja preporuka za ostanak na ovome svijetu. Može li jedan književnik bolje (i više) od toga?