On je ugledni bivši novinar HTV-a, začetnik i direktor Motovun film festivala, redatelj hvaljenih i nagrađivanih dokumentarnih i igranih filmova, profesor novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i glavni urednik Studentske televizije. Da, sve je to Igor Mirković. Malo čak i žalimo jer u ovo današnje vrijeme novinara njegova kalibra i profesionalnosti sve je manje. U ovom trenutku imati ga na HTV-u bio bi pravi blagoslov, \'ajmo to tako reći. A opet, \"ukrasti\" ga filmu i motovunskom festivalu bio bi svojevrstan grijeh. Jer, upravo traje 16. ljetno filmsko okupljanje na čuvenom motovunskom brdu.
– Da, i meni to zvuči kao nešto čemu se nitko od nas nikada nije nadao. Počevši raditi ovaj posao, bio sam uvjeren da je u pitanju sezonski angažman koji će trajati dva mjeseca, a na kraju je to ispao projekt koji radim dulje nego bilo koji drugi. Višestruko dulji nego rad na televiziji, s čime me najčešće povezuju. To je projekt za koji sam već nekoliko puta mislio da ga više neću raditi, no uvijek bih nastavljao. Izmijenile su se generacije i generacije ljudi koji su s nama radili i neki ključni ljudi sadašnje kulturne scene ili kreativnih industrija svoje su prve profesionalne korake radili upravo kod nas, tako da mogu reći kako je motovunski festival meni osobno odredio život, ali i posijao sjeme na puno širem prostoru negoli je Motovun sam.
Unatoč tome sada ipak ima malih nesuglasja s dijelom stanovništva Motovuna jer se neki žale da im se ugrožava mir iako se radi o samo pet festivalskih dana?
Ne bi bilo dobro da prevlada glas onih koji kompletnu jednu manifestaciju koja godinama dovodi doista vrhunske ljude i u Hrvatsku i u Motovun, procjenjuju na temelju sitnih komunalnih problema. Te probleme treba riješiti i gledati ono što je u festivalu dobro i pozitivno. Naravno da je moguće donijeti mir stanarima. Odmah, ovog trena. Samo nisam siguran bi li to bilo najbolje rješenje za budućnost mjesta. Zato svi skupa moramo biti pametni da u sekundi ne ubijemo nešto što smo jako dugo gradili i zbog čega će nam poslije biti žao.
Vi ste jedini iz ekipe koja je stvarala Motovun ostali u toj priči sve dosad. Rekoste da ste već nekoliko puta pomišljali da to više nećete raditi, no možete li zaista zamisliti da sve prepustite nekom drugom i da jednom u Motovun dođete samo kao običan posjetitelj?
Ne. Trenutačno intenzivno razmišljam o nekoj međufazi. Bio bih jako sretan da ovo vodeće mjesto, koje trenutačno ja imam, preuzme netko tko će festivalu donijeti neku novu energiju. Mislim prije svega na neku mlađu osobu s puno novih ideja, premda godine tu ne moraju puno značiti. No ja bih svakako nastavio surađivati na festivalu, ovako ili onako.
Najavljivalo se da će pet festivalskih dana biti \"odmor za dušu\", da će program širiti pozitivu i optimizam, festival je tematski posvećen romskoj filmskoj umjetnosti, a svaka večer završava koncertom romske glazbe.
Ove smo godine pokušali napraviti festival koji će posjetitelje na neki način \"izmjestiti\" iz ove sive svakodnevice u kojoj se gušimo. Imamo reklamnu kampanju koja kaže: \"Dosta ti je, dosta ti je... Dođi u Motovun\", jer stvarno mislimo da je svima dosta pa smo pokušali napraviti program tako da ljude odmorimo. Imamo veselije i pozitivnije filmove nego inače, a tu je i glazbeni program s pet vrhunskih romskih izvođača. Ljudi koji se bolje razumiju u tu muziku kažu da nikada u Hrvatskoj nije bilo programa s takvom koncentracijom dobre romske muzike. To su stvarno vrhunski izvođači.
No, kada bi svi oni kojima je svega dosta stvarno krenuli u Motovun, tko zna što bi ostalo nakon te najezde.
Mi smo festival i počeli s idejom \"Dosta ti je\", samo što je to bilo 1999. i svima je jasno što je to tada značilo. U tom trenutku bio je to nekakav \"meeting point\" ljudi kojima je bilo dosta. Čini nam se da se opet stvorila neka masa jer ljudima treba ventil. Mi smo počeli kao ventil i mislimo da opet možemo biti ventil.
Kad je već tako, je li vas ikada zasvrbjelo da se aktivno vratite novinarstvu?
Ne, sada mi se čini da je to dio života koji je odavno izvan mene. Teško mi je poistovjetiti se s onim 26-godišnjakom koji je vodio Dnevnik u pola osam. Ali moja je osobitost da nikada nemam zacrtane živote planove, a pogotovo neću reći da sam neka vrata zauvijek zatvorio. Jednostavno, sad igram neke druge igre, jer ja bih rekao da se u životu igram, ne da gradim karijeru. Da me netko sad pita mogu li se zamisliti kao zaposlenik bilo koje redakcije, odgovor je – ne, nikako. No što će biti preksutra, to zaista ne znam. Svoj prekid novinarskih poslova uopće ne doživljavam dramatično, pogotovo zato što zadnje tri godine predajem novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i tako sam na neki način povezan s tim poslom.
A kada gledate što se sada događa na HTV-u, u kući koja je nekada bila i vaša, dođe li vam da se smijete, plačete, psujete, sramite se...?
Na toj televiziji radi puno ljudi s kojima sam privatno dobar i ne bih se dovodio u poziciju da njihove višegodišnje napore da od te televizije nešto naprave na bilo koji način dovodim u pitanje. Ne bi to bilo pristojno ni ljudski. Ipak, moram primijetiti da HTV u 23 godine, koliko se zove hrvatskom, nije snimio nijednu ozbiljnu dramsku seriju. To je kulturni skandal koji sam po sebi dovoljno govori o čemu je tu riječ. Znači, u pitanju je televizija koja već strašno dugo ne obavlja svoju elementarnu javnu funkciju. A opet, pustimo li da HTV propadne, premda se sada na trenutke čini da od toga ne bi bilo velike štete, od te propasti ipak nikome ne bi bilo bolje. Ako nestane javne televizije, zauvijek ćemo ubiti šansu da imamo televiziju koja je u funkciji boljitka društva, a ne profita – koliko god ona tu ulogu trenutačno slabo ispunjavala.
Što je sa stanjem u novinarstvu? Neki kažu da ni 90-ih nije bilo grozno kao sada?
Dobivam ospice kada čujem da nikada nije bilo gore. To je prevladavajuće mišljenje prema apsolutno svemu u ovoj zemlji, a odrasli se ljudi prema problemima ne smiju postavljati tako bespomoćno. Naš je zadatak promijeniti svoju životnu sredinu, a ne kukati kako nikada nije bilo gore. To doživljavam kao glavni problem ove zemlje. A novinarstvo? Živimo u trenutku internet-revolucije čijih krajnjih dometa nismo posve svjesni. U pitanju je očito propast jednog starog modela informiranja javnosti i začinjanja nečeg novog. U tom procjepu događa se da novinarstvo postaje sve jeftinije, sve se manje zarađuje, novca imamo za sve manje kvalitetnih novinara. Ali to neće trajati dovijeka. Nadam se samo da će se tu stvari srediti dovoljno brzo da uskoro ponovno dođemo do nečega što nalikuje kvalitetnom informiranju kojeg u ovom trenutku nažalost nema.
Pribojavate li se i vi da bi sada, pogotovo zbog teške krize, moglo doći do rasprodaje nacionalnog bogatstva?
Puno smo veću štetu počinili rasprodajom nacionalnog bogatstva domaćim tajkunima 90-ih nego što smo napravili prodajom stranim vlasnicima.
Znači, više se treba bojati vlastitih bogatuna nego onih stranih?
Pa bjelodano je da su najviše tvrtki upropastili ljudi koji nisu bili stranci i da smo najveće probleme ekonomiji zadali mi sami, a ne stranci. Taj strah od stranaca nešto je što ne ide u skladu s vremenom, što je jedna vrlo nemoderna stvar. Internet je na svim poljima života donio potpunu revoluciju koja između ostalog znači i to da nacionalne ekonomije i male nacionalne zajednice više ne mogu funkcionirati kao svjetovi za sebe. K nama će dolaziti raditi nova radna snaga, mi ćemo moći ići raditi drugdje. Neki naši ljudi postajat će vlasnici nekih stranih tvrtki, neki će stranci postati vlasnici naših tvrtki. To je nužan i neminovan proces. Unutar njega postoje nijanse, odnosno kvalitetni i manje kvalitetni načini da se to izvede, no nisam dovoljno kompetentan da sudim jesmo li mi sad na dobrom putu ili ne.
Imate li vi kakav kredit i tiče li vas se na bilo koji način presuda u slučaju Franak?
Otplatio sam jedini kredit koji sam imao. Izvukao sam se na iglene uši iako nisam imao deviznu klauzulu u francima. No, premda sam apsolutno svjestan ekonomske realnosti i važnosti banaka za ekonomiju, onaj revolucionarni, anarhistički dio mene želi da nestanu, da ih pomete tsunami. Zato što imam dojam da je njihova uloga u ovoj zemlji vrlo konzervativna i sebična, da ljudima koji u njima sjede ne bi trebalo povjeriti toliki novac, a time i utjecaj. Uglavnom, banke mi nisu simpatične.
Sad opet imamo na vlasti one od kojih se očekivalo da budu demokratičniji, socijalno osjetljiviji, liberalniji. Jesmo li to i dobili?
Moje veliko razočaranje jest to što mi se čini da u ovom trenutku na političkoj sceni doista nema osobe, u bilo kojoj stranačkoj grupaciji, za koju bih mogao reći da ima viziju, snagu i energiju da ljudima ulije optimizam i povede ih naprijed. Imamo pregršt vrijednih činovnika i u potpunom smo deficitu s vizionarima. A bez njih nema izlaza iz gliba, nema nove energije za društvo. Ne mislim da su svi u Vladi neupotrebljivi – što je sve češće mišljenje u ovoj zemlji – i ponekad sam zato u neslaganju s okolinom. Npr. smatram da je Slavko Linić izuzetno koristan čovjek, jedini koji nas se ne boji suočiti s teškim istinama. Nije nam on kriv što smo 20 godina glasali kako smo glasali i što smo dopustili da nas pobjednici naših izbora dovedu u ovu situaciju – ali mi smo ljuti na njega umjesto da budemo na sebe. No Vladu ne može voditi petnaest loših policajaca, morali bismo imati barem jednog dobrog, nekoga tko je u stanju nadahnuti, pokrenuti, iz građana izvući ono najbolje. Taj potpuni nedostatak strasti, duha i pozitivne energije prisutan je u svim strankama i to nas najviše treba brinuti.
No pokazalo se da te strasti, duha, zajedništva i energije ima Crkva koja je, s bliskim joj udrugama, uspjela organizirati masovno potpisivanje zahtjeva za referendum o ustavnoj definiciji braka. Nije li zabrinjavajuće da nam je bitnija definicija braka nego sve veća bijeda?
Uopće ne znam što bih o tome rekao. Znam da je u pitanju referendum koji će se za koju godinu prepričavati kao mračna epizoda. I bizarno je da smo se svi mi drugi bili primorani pretvoriti u gay aktiviste, trošiti puno energije u borbi za prava koja su banalna, jednostavna i o kojima se na ovom stupnju razvoja društva više ne bi trebalo razgovarati. Strah me i pomisliti za što bi se sve u ovoj zemlji moglo skupiti 700 tisuća potpisa. Da sam zločest, počeo bih nalaziti primjere. No nije stvar u tome. Žao mi je što se toliko ljudi osjetilo pozvanima dati potpis za ukidanje prava susjeda i sugrađana, mojih prijateljica i prijatelja, a sasvim je sigurno da će za nekoliko godina istospolni brak postati jednakopravan na Markovu trgu kao i svugdje u Europi, skupljali potpise ili ne.
Iza vas je i nekoliko nagrađivanih dokumentarnih i igranih filmova. Sprema li se štogod novo?
Uvijek se sprema. Trenutačno pišem scenarij za jedan film i pokušavam s Goranom Kulenovićem napraviti jednu seriju, no oba su ta projekta daleko od realizacije. Film \"Balavica\" koji sam izbacio prije dva mjeseca na neko je dulje vrijeme zadnje što se od mene može očekivati.
Nakon svih tih silnih poslova i angažmana koje navedoh na početku, imate li nekad osjećaj da pucate po šavovima?
Da, puno radim, ali sve te projekte volim pa rad na njima, osim fizičkog, meni ne donosi nikakve druge zamore ni probleme. Sve su to stvari koje bih radio i besplatno. Te svoje razbacanosti po različitim projektima i sam se ponekad malo plašim, no dio je moje prirode to da se nigdje ne mogu zadržati za stalno.
To što niste uspjeli upisati glumu na Akademiji, preboljeli ste? Nema zbog toga neke boli, ožiljka koji još peče?
Naravno da sam to prebolio. Zapravo, bila je to glupa ideja. Nisam ja bio dobar glumac, samo što mi to u tom trenutku nije bilo jasno. A zapravo je škola odbijanja dugoročno vrlo korisna. Dobro je zviznuti glavom u zid. Svi ti ožiljci koje sam skupljao poslije su se pokazali korisnima za snalaženje u nekim drugim situacijama.