Znamo da je u Hrvatskoj brak "zajednica žene i muškarca" jer je narod htio da tako piše u Ustavu. Znamo i da svaki treći brak završi razvodom. Zašto ipak ulazimo u brak i može li se veza nazvati "pravom" samo ako je potvrđena pred zakonom i (ili) Bogom?
Mirela Holy: Nikada nisam željela imati djecu zbog koje bih eventualno poželjela pred zakonom regulirati odnos
Sa Sinišom sam u vezi dulje od 15 godina, ali ne živimo zajedno. Siniša živi sa svojom obitelji, ja sa svojom. Vidimo se svaki dan, bolje rečeno, provodimo noći zajedno. Odgovara nam takav aranžman jer imamo prostora i za cijeli niz naših drugih interesa, odnosno nismo vezani poput priljepaka u odnosu u kojem se gube granice identiteta svake osobe u paru. I meni i Siniši iznimno je važan osjećaj slobode.
Slično razmišljamo, dijelimo zajedničke stavove o životu i vrijednosni sustav. Poštujemo se i ne pokušavamo mijenjati osobnost jedno drugome. Ne namećemo, ni on meni, ni ja njemu, pravila, granice ili norme ponašanja.
Smatram da se istinski voli osoba tek kada si u stanju prihvatiti tu osobu upravo onakva kakva jest i ne pokušavaš je mijenjati ili prilagođavati sebi.
U ovakvoj sam vezi zato što sam u njoj zadovoljna, ona me ne ograničava i ne sputava, već upravo suprotno, daje mi prostor slobode uz istodobnu podršku. Siniša je moj partner koji otvoreno, bez jalove kritike, upozorava na moje pogreške bez ambicije da me mijenja. To mi je izuzetno važno jer ne bih mogla biti u vezi s osobom koja bi me pokušavala promijeniti, odrediti mi okvire i pravila, gospodariti mi.
Najvažniji mi je u životu upravo osjećaj slobode, mogućnost da budem ono što jesam. Ne vjerujem da se osoba može posjedovati pa zbog toga nemam povjerenja u brak kao institucionalnu zajednicu koja kroz ugovor regulira odnose dvoje ljudi koji se vole i poštuju. Nije mi potrebna takva administrativna sigurnost, ali razumijem ljude kojima je to važno.
Nikada nisam željela imati djecu zbog koje bih eventualno poželjela pred zakonom regulirati odnos s partnerom tako da mi nikada nije palo na pamet ulaziti u brak ili na drukčiji način formalizirati odnos.
Prednost ovakve veze vidim u svođenju stvari na ono što jesu – osjećaj sklada i zadovoljstva u odnosu. Sve dok odnos funkcionira na taj način, u poštovanju i razumijevanju, bez pokušaja igranja igara moći i dominacije, za mene je takav oblik veze jedini prihvatljivi odabir, bez nadzora države, odnosno miješanja treće strane u taj odnos.
Ne opterećujem se razmišljanjem o tome je li moja veza izvanbračna zajednica ili nije, i je li u zakonskom smislu izjednačena s brakom jer su mi apsolutno nevažna etiketiranja i reguliranja. No, zbog onih kojima to jest važno, a takvih je mnogo u društvu, smatram da izvanbračne i bračne zajednice trebaju u pravima biti izjednačene pred zakonom.
Bruno Šimleša: Nismo se oženili u crkvi, ali naš je brak svetinja!
Poznavali smo se 15 godina, bili u vezi šest, a živjeli zajedno tri godine i odlučili smo se vjenčati jer smo shvatili da ćemo neko dogledno vrijeme sigurno željeti provesti zajedno. Svjestan sam da to uopće ne zvuči romantično.
Nismo se mogli zavjetovati da ćemo cijeli život provesti zajedno i da ćemo se cijeli život voljeti svim srcem jer to jednostavno nismo znali i još uvijek ne znamo.
Ali u tom trenutku sigurno smo znali i osjećali da želimo biti zajedno cijeli život i nismo imali figu u srcu tijekom obreda. Odlučili smo se za civilnu ceremoniju jer nismo htjeli biti licemjerni i prihvatiti zavjet institucije s kojom oboje imamo nekih problema.
Svejedno, smatramo da naš brak jest svet jer se mi prema njemu odnosimo kao svetinji.
Poanta braka, ali i drugih odnosa, jest sadržaj, a ne forma pa naš odnos smatram svetim zato što se trudimo jedno prema drugom odnositi s poštovanjem.
Imajući to u vidu, više ću cijeniti parove koji nisu u braku, ali se trude razviti odnos u kojem ima ljubavi, razumijevanja i poštovanja, nego one koji jesu u braku, ali se uzimaju zdravo za gotovo ili smatraju da je poanta braka odustajanje od svojih želja i potreba.
I da, u braku se trebamo žrtvovati jer je nužno ulagati mnogo vremena i energije da bude kvalitetan, ali ne smijemo žrtvovati ono što istinski jesmo da bismo bili s osobom s kojom ne možemo biti svoji.
Zato smatram da je brak svet samo ako se supružnici jedno prema drugome odnose kao prema svetinji!
Bio sam u višegodišnjoj vezi sa ženom koja se nija željela udati i otvoreno je bila protiv braka. Tj. funkcionirali smo kao Holy i njen "dečko". Sada sam oženjen za ženu koja je cijeli život imala stav kao moja bivša, a bivša je udana za drugog. Dakle, može Holy filozofirati koliko hoće. Nije sprema na brak niti na potpunu prepuštenost svojem dragom jer jednostavno - on nije "taj" niti je ona "ta". A ona nek se samozavarava kolko god hoće.