Novi val s istoka - Hollywood na ruski način: Taras Buljba i Kolčak kao Rambo i Delta Force

Kad se u ova moderna postsocijalistička vremena zavalite u mrak nekog od stotinjak svjetlucavih moskovskih multipleksa, pa vam pred očima zaredaju foršpani za nove filmove, imate osjećaj da ste dio kakvog konceptualnog eksperimenta. Ratni megaspektakli kakve si može dopustiti samo najveća filmska mašinerija, matrixovski znanstvenofantastični akcići kao povod za srkanje cole i davljenje kokicama, urbane komedije tipa ‘sve što vole mladi’...

Uz ekonomski uzlet Rusije u 21. stoljeću, na scenu je proteklih godina istupio naraštaj mladih, artistički ambicioznih autora koji su proslavili suvremeni ruski film u svijetu pokupivši nagrade od Venecije, Cannesa, Berlina, do američkog Sundance film festivala. Andrej Zvjagincev, Ana Melikjan, Ivan Viripajev, Ilja Hržanovski, ili nešto iskusniji Aleksej Balabanov samo su dio novog vala iz zemlje zapravo fascinantnog filmskog bogatstva.

Njihove ljubavne, filozofske, mističke ili brutalno naturalističke priče često su smještene u zagonetne, zabačene ruske nedođije i tematiziraju bitne teme - od odnosa prema autoritetu, do postavljanja prema izazovima novih vremena, potrage za slobodom i duhovnih pitanja s kojima se sudara današnja Rusija.

Na krilima nacionalizma
Iako su vani uspješni novi ruski filmovi, nakon višemjesečnih najava i TV-kampanja, milijuni Rusa pogledali su nacionalizmom oparene hitove Admiral i Taras Buljba. Što znače loše kritike kada je samo u prvom vikendu Admirala pogledalo oko dva milijuna ljudi?

S proračunom od navodno 20 milijuna dolara, film odlikuju impresivne uvodne scene pomorske bitke u 1. svjetskom ratu, a nose ga ponajveće aktualne ruske zvijezde poput Konstantina Habenskog (Noćna straža) i Sergeja Bezrukova (Brigada – Sašina ekipa).

Gledan bez predznanja, Admiral je tipičan crowdpleaser koji se ne oslanja na domaću tradiciju, već na tehnike Hollywooda. Bavi se životom carističkog viceadmirala Aleksandra Kolčaka, ozloglašnog bjelogardejca koji je odbio podržati boljševičku revoluciju i daleko u Aziji proglasio vladu Autonomnog Sibira. Neuspješnog i okrutnog diktatora veliča se do grotesknih razmjera.

Nakon Admirala u kina je dospjela ekranizacija Gogoljeva Tarasa Buljbe – pripovijetke koja je sama po sebi jedno od najosporavanijih djela velikog ruskog klasika. Gogolj u 19. stoljeću – stoljeću nacija i tzv. romantičnog nacionalizma, slavi slobodarski duh legendarnih Zaporoških Kozaka, njihovu borbu za zaštitu pravoslavlja na divljim granicama imperija, ali i brutalne navade poput tada ne osobito spornih pogroma nad Židovima.

No ako se Gogolju još može progledati kroz prste, teško je razumjeti film koji nakon dva stoljeća pokušava napraviti ideološki još patetičniju posvetu nacionalizmu.

Što joj je bitnije – razvoj filmske umjetnosti ili njena služba ‘nacionalnim interesima’, lani je dalo naslutiti i rusko Ministarstvo kulture, koje je u 2007. i 2008. godini u financiranje kinematografije usula 165 milijuna dolara (prema Moscow Timesu, oko 30-40 posto ukupnih sredstava uloženih u rusku kinematografiju). Pritom su predložene posebne dotacije za filmove koji će privući preko milijun gledatelja, te deset ‘nacionalnih projekata’ koji će odgovarati ‘nacionalnim i društvenim ciljevima’.

Loša paradigma
Aleksandr Mamotov s peterburškog Međunarodnog festivala smatra da je nova, tržišna paradigma pravljenja filmova po uzoru na Hollywood loša jer je ruska publika odgojena na drugom tipu filmske umjetnosti. Možda nisu svi odrasli baš na Tarkovskome, ali sovjetska je kinematografija pravila sasvim drukčije hitove – složene i originalne, a s druge strane tople, ljudske filmove u kojima iz svakog kadra iskaču nepatvorene emocije.

Filmovi kao što su Ironija sudbine ili Oscarom nagrađeni Moskva ne vjeruje suzama i danas su masovno obožavani, a mnogi će vam filmski ‘načitani’ Rusi reći da nova godina bez reprize nekog od tih filmova nije nova godina.

– Kad gleda novopečene wannabe blockbustere, ruska publika iz kina izlazi razočarana jer su to, uglavnom, loši filmovi. Neovisno o ideološkoj potki koju iz njih iščitavate. Ne znam, možda su takva djela ipak prikladna, ali za nove generacije koje su odrasle u onom ranije spomenutom sistemskom zatupljivanju – zaključuje Mamotov.