Ne treba posebnog uvoda kada spomene ime Ljubiše Samardžića. Pridjev legendarni srpski glumac, koliko god zvučao kao otrcana fraza, u njegovom slučaju ima svoje puno značenje jer je u karijeri snimio više od 150 filmova, a svaki je bio hit. Kada ga danas pitate koja mu je uloga najdraža, Ljubiša kaže:
– Svaka je zanimljiva na svoj način. Mikajlo iz “Prekobrojne” Branka Bauera bio mi je ulaznica u svijet filma, Mali iz “Jutra” Puriše Đorđevića donio mi je Zlatnog lava u Veneciji, Mačak iz “Hamleta u Mrduši Donjoj” Krste Papića Zlatnu Arenu u Puli, a drag mi je i Crni Roko iz “Kuda idu divlje svinje” Ivana Hetricha,...
No, od 1990. kada je s cijelom obitelji osnovao filmsku kuću Cinema Design više ne glumi. Kaže, gluma mu nije dosadila, ali su mu dramatične društvene okolnosti i obiteljska zbivanja odredili put prema režiji.
– Kao brižan otac nisam dopustio da mi vojni odsjek 91. odvede sina u rat protiv dojučerašnjih susjeda i prijatelja. A u tom nevremenu i blokadi zemlje osnovali smo obiteljsku produkcijsku kuću u kojoj je moj sin Dragan vodio produkciju, a ja sam stvarao uvjete za realizaciju filmskih i serijskih projekata – priča glumac.
Materijalni kolaps
Upravo taj dio njegova rada povod je i ovom razgovoru. Naime, na Klasik TV-u ovaj tjedan hrvatska publika premijerno je počela pratiti raskošnu kostimiranu seriju “Jesen stiže, Dunjo moja”, koju Ljubiša redateljski potpisuje, a koja je produkt njegove filmske kuće. U njoj igraju i naši glumci Ivo Gregurević, Nikša Kušelj i Goran Navojec. A zanimalo nas je kako je uopće došao na ideju da je snimi.
– Tragajući za novim temama, krenuli smo niz Tisu, obišli salaše, sela niz rijeku i otkrili Banat, njegove prašnjave šorove, guske koje gaču, pse koji danonoćno laju, cigane koji raskalašeno sviraju uz vatru i naletjeli na nesvakodnevnu priču da su dva brata blizanca oženila jednu ženu! Žive u harmoniji i imaju devetero djece! Zanimljivih priča bilo je napretek i od njih smo satkali i tu privlačnu televizijsku storiju. Naravno, spomenuto vjenčanje “reprizirali” smo i u seriji. Željeli smo da serija najviše miriše na stihove pjesnika Mike Antića, rođenog Banaćanina, koji je o ljubavi napisao: “...to je ono za čim može da se pati,... čemu možeš srce dati... i gdje ti može život stati” – priča Samardžić.
Osim te serije, hrvatski gledatelji pratili su i Ljubišinu uspješnu seriju “Miris kiše na Balkanu” koja se emitirala na HTV-u, a koja je ove godine ušla i među 20 najboljih dramskih serija za prestižnu nagradu Emmy. I dok se obje serije vraćaju u prošlost, što se tiče filmskog rada u sklopu svoje produkcijske kuće i režije posvećuje se aktualnim temama s ulice.
– Srbija nije letargična, mirna zemlja. U njoj stalno vrije “kao u košnici”. U takvim tektonskim tokovima vremena, otkrivanja njezinih mijena i mana, meni sve izgleda sitno, osim čovjeka koji je pokretač i pozitivnog i rušilačkog. U tim se okvirima kreće i svijet mojih filmskih preokupacija. Devedesetih godina kada je bilo najgore, pred događajima koji zastrašuju, nisam gurao glavu u pijesak već sam 1993. snimio film “Kaži zašto me ostavi” o posljedicama vukovarskog rata. Tu je “Nebeska udica” iz 1999. te “Nataša” 2000. koja je praktično predvidjela događaje 5. listopada kada je srušen tvrdokorni režim. Posebno poglavlje u mom životu ima film “Ledina” iz 2003. godine, moj najintimniji film, snimljen poslije odlaska našeg sina. Film je zatvorio Berlinski filmski festival, a dva dana poslije i FEST. Dan nakon toga krenuo je u kina, a tog istog dana u podne ubijaju premijera Zorana Đinđića. Tu staje razum. Uvodi se izvanredno stanje, zatvaraju se kina, a naša produkcijska kuća doživljava materijalni kolaps... I to je život – govori Ljubiša. U odgovoru spominje odlazak sina Dragana, zvanog Gaga, koji je prije 11 godina izgubio bitku s leukemijom u 34. godini. O boli koja nastaje gubitkom djeteta i tome kako je našao novu energiju za život i rad, Ljubiša nerado govori. Ipak...
Obiteljska tragedija
– Ne želim da razgovor dobije prizvuk patetike. Šta da kažem? Da sam sjedio prekriženih ruku, ostali bismo i bez novca, a potom i bez sina. Uvijek je postojala nada. Sve smo učinili da pobijedimo tu opaku bolest. Supruga Mira stalno se brinula o njemu, a ja sam danonoćno radio, snimao i slao novac klinici u London. Da sam dopustio da me bol sruši, možda se nikad ne bih latio režije “Nebeske udice”. Svjestan sam da je moja priroda hazarderska, neukrotiva, da nosi rizik, ali bio sam siguran da ću svojim instinktom i upornošću snimiti ozbiljan film o bombardiranju Beograda onako kako sam ga doživio. Bombardiranje je pogoršalo stanje našeg sina, a i briga o dvoje male djece uvela nas je u novu agoniju. Za našu kuću, najveća nagrada ovom filmu nije bilo ni sudjelovanje na Berlinskom festivalu 2000., ni prodaja filma velikim svjetskim televizijskim centrima, nego trenutak u kojem je naš bljedunjavi sin poslije prve projekcije filma sve to predvidio i iz kreveta nam ponosno šapnuo: “Film će ti ući u natjecateljski program Berlina!” – sjeća se.
No, evociramo li dalje u prošlost i neka ljepša vremena, nemoguće je ne sjetiti se da je neke od svojih najvećih uloga, dok još o režiji nije ni sanjao, ostvario uz vječitu filmsku partnericu glumicu Milenu Dravić. I danas su kućni prijatelji, a dao joj je ulogu i u filmu “Nebeska udica”. Jednako veliko glumačko poštovanje i prijateljstvo gajio je i s hrvatskom ikonom Borisom Dvornikom:
– Dva mlada glumca srela su se na snimanju filma Branka Bauera “Prekobrojna” 1961. Bili smo zaneseni, zaljubljeni u “pivanje” u dva glasa i u “balun” na “male branke”, kako me je Boris naučija govoriti! Gdje god smo snimali, s mještanima smo igrali mali nogomet, a tko bi pobijedio, dobio bi gajbu piva. Naše prijateljstvo bez mrlja trajalo je sve do njegovog odlaska. S osobitim poštovanjem ispratili smo ga na Splitskom groblju. Njegov Dino mi je tada plačući rekao da mu je i pas cvilio cijelu noć.
Sa suprugom Mirom Ljubiša danas živi u kućici s vrtom u beogradskom naselju Šumice, a povijest njihove ljubavi je posebna priča.
– Upoznao sam je na Bledu, evo skoro će pedeset godina, a ljubav traje. U njoj sam prepoznao nesvakidašnju ljepotu, zadivljujuću privlačnost, nepatvoreni šarm i inteligenciju. Odonda me osmjesima ispraća i dočekuje. Put do njenog srca bio je dug i neobičan. Osvajao sam je stihovima, pismima, telegramima, telefonskim razgovorima iz poštanskih kabina i osvojio tek nakon dvije godine. Svadba je bila kruna sreće. Ukrcali smo se u spačeka i s kumovima otišli na Hvar. Ubrzo nam na svijet dolaze djeca Gaga i Jovana – govori Ljubiša i nastavlja:
– Mira je stup kuće, moj oslonac i golema pomoć u realizaciji svih filmova i serija. Kakva je naša veza danas poslije toliko godina, rječito govori buđenje kada se utrkujemo tko će prije donijeti jutarnju kavu u krevet! Uz izležavanje i srkanje kave, a uz vijesti koje nam dižu kosu na glavi, izmjenjujemo misli uz najčešće suprotna mišljenja i komentare. Ta nesvakidašnja ljubav, prisnost, poštenje, ta brižnost, to je samo naše. Ne tako davno godišnjicu braka proslavili su u Dubrovniku, gradu kojem se konstantno vraćaju, u kojem su i ljetos proveli godišnji odmor, a uz koji je vezan i projekt na kojem intenzivno rade.
– Ovaj grad nas nije osvojio samo zadivljujućom ljepotom nego i gospodstvom koje u sebi nose njegovi mještani. Za njega nas vežu i Ljetne igre. Dugo pripremamo hrvatsku seriju “Dubrovački gusar” posvećenu povijesnoj slobodi i ljubavi Leticije i Nika Bartula. Priča je to nastala prije sto godina, a aktualna je i danas jer ljubav uvijek pobjeđuje – zaključuje vitalni Samardžić.
@urbanum, Posve sam suglasan s vasim razmisljanjem...Nema se tu sto dodati, osim da je lijepo na ovom forumu procitati stogon razborito, neoptereceno nacionalnoscu i nadasve kulturno. Mislim da g.Samardzic to i zavrijedjuje, a vama "urbanum" sve cestitke!