ZAGREB - Siniša Ergotić imao je sreće jer u vrijeme kada se počeo ozbiljno baviti atletikom dospio je u ruke trenera Miljenka Raka. Siniša je rođen u Čepinu, malom mjestu kod Osijeka, a Raku ga je preporučio njegov profesor tjelesnog odgoja Marinko Tabori.
- Sjećam se da je mi je profesor Tabori rekao kako ima jednog dječarca i da bi bilo dobro da ga vidim. Došao je na prvi trening, a izgledao je gotovo kao i danas, mršav i brz. Već je tada, kao mlađi junior, skakako više od sedam metara, i nakon nekoliko treninga znao sam da će od malog biti nešto - rekao je Miljenko Rak.
Siniša i Miljenko zajedno su trenirali punih osam godina. Prvi veliki Ergotićev uspjeh bilo je prvo mjesto na Balkanijadi 1990. godine. Tada je pobijedio Rumunja Tudora i Grka Kukodokisa, u to vrijeme dva vodeća daljaša. Zlato je osvojio skokom od 8,04 metra. To je ujedno bila i najveća daljina koju su zajedničkim radom postigli Rak i Ergotić.
Dobrim rezultatima zaslužio je poziv u tadašnju jugoslavensku reprezentaciju za nastup na Europskom prvenstvu u Splitu 1990. godine.
- Bio je dobro pripremljen. U kvalifikacijama je bez problema skočio normu za finale, a onda se u finalu dogodilo nešto što se više nikad nije dogodilo na europskim prvenstvima. Imao je skok preko 8,10 metara, ali je sudac odnekud našao otisak na dasci koji sigurno nije bio njegov. Nakon natezanja, skok je proglašen nevažećim zbog prijestupa i medalja je otišla u nepovrat. Bio je deveti, što mu je do Münchena bio i najbolji plasman na velikim atletskim natjecanjima - rekao je Žarko Martinek, izbornik reprezentacije.
Suradnja s Rakom prekinuta je nakon što su zajedno došli iz Osijeka u zagrebačku Mladost. U Osijeku tada više nije bilo pravih uvjeta, a njihova zagrebačka suradnja potrajala je tek dvije godine.
- Glavni razlog njegova nezadovoljstva bilo je to što mu, tako je rekao, nisam posvećivao dovoljno pažnje. Ja sam u to vrijeme radio sa Slobodankom Čolović i istina je da sam možda s njom radio više nego s ostalima - istaknuo je Rak.
Nakon što je prekinuo suradnju s Rakom, Ergotić je promijenio nekoliko trenera. Radio je s Martinekom, Žufarom, Jurišićem, te s Ukrajincem Čerednjičenkom. Vrijeme je prolazilo, a Ergotić je bio sudionik svih većih atletskih prvenstava, ali nikako nije mogao ući u finale. Bio je, uz ostalo, sudionik europskih prvenstava u Helsinkiju i Budimpešti, bio je na olimpijskim igrama, na svjetskom prvenstvu, ali kvalifikacije su za njega uvijek bile kobne.
- Zanimljivo je da je na velikim mitinzima uvijek puno bolje skakao i postizao puno bolje rezultate. Uostalom, pobjeđivao je jednog Pedrosa, ali i ostale velike skakače. Vjerujem da je problem bio što nije imao kvalitetnog trenera. No, da se razumijemo, ne osporavam znanje onih s kojima je radio - naglasio je Rak.
Ergotić se nikad nije predavao. Prije dvije godine odlučio je da mu trener više nije potreban. A i sam je postao trener. U njegovu taboru su, uz ostale, Igor Blažević, koji je na europskom juniorskom prvenstvu osvojio broncu, zatim Dejan Vojnović, sudionik europskog prvenstva na 100 metara. Ima i skupinu daljaša koju predvodi Luka Aračić, kratko vrijeme i hrvatski rekorder. Rezultati samostalnog rada ubrzo su isplivali na površinu. Sve su češći bili skokovi dulji od osam metara. Očigledno je da je na svakom natjecanju bio opušten, psihički usredotočen.
Na Mediteranskim igrama u Tunisu osvojio je zlatnu medalju, koja mu je kasnije oduzeta zbog uzimanja nedopuštenog sredstva, koje je samo mjesec dana nakon toga izbrisano s liste zabranjenih sredstava Međunarodnog svjetskog saveza. Siniši je tada bila oduzeta zlatna medalja, ali ga Međunarodni atletski savez nikad nije kaznio, priznavši na kraju da je to sredstvo bilo neopasno. Mogao se Ergotić žaliti i sigurno bi mu vratili i medalju, no ionako mu je najvažnija bila istina.
Očekivao je Ergotić da će na Europskom dvoranskom prvenstvu ove godine postići rezultat koji bi mu možda donio i medalju, ali je imao trenutak slabosti i oni koji ga ne poznaju odmah su ga otpisali za sva buduća natjecanja. No, Siniša je znao da je Beč bio samo slab dan. Pripreme za München bile su teške i naporne. U cijelu priču dobro se uklopio i skok od 8,23 metra, koji je trenutačno i hrvatski rekord. U München je došao kao kandidat za finale, a na kraju je osvojio i medalju. Priča o mršavom i brzom dječaku iz Čepina time sigurno ne završava i pogledi su već uprti prema Ateni i olimpijskom finalu.
D. Mrvec