Prepoznajete li ga? Danas se ovom sjajnom Hrvatu divi cijeli svijet!

Po onome što je ove “zaključane” 2020. postigao (dvije pobjede i pet postolja u Svjetskom kupu), Filip Zubčić (27) uvjerljivo je najbolji hrvatski sportaš u pojedinačnim sportovima.

A takvo što prisnažio je prošli vikend dvama postoljima – pobjedom i trećim mjestom u veleslalomu Svjetskog kupa u Santa Caterini što ga je učvrstilo na trećem mjestu u ukupnom poretku Svjetskog kupa, ali i na drugom među veleslalomašima. Javio nam se već sutradan ujutro. Premda je imao slobodan dan, a vratio se u Zagreb, nije ostao ljenčariti u krevetu.

– Navikao sam se ustajati rano. Tijekom sezone dovoljno mi je osam sati sna, pa gledam da odem na spavanje najkasnije u 22 sata, većinom idem oko 21.30.

Prije sam previše komplicirao

Davnih dana, tada najbolji rukometaš svijeta Patrik Ćavar znao je kazati da bi po tome koliko je dugo i dobro spavao znao što može očekivati taj dan na utakmici. Jer, nenaspavan ne bi mogao zablistati.

– Kod mene nije tako. Ja noć prije utrke čak i manje spavam, a kada se ujutro probudim već sam “nabrijan”.

Je li vam ovo dizanje u Santa Caterini s 21. mjesta na treće najveći pomak koji ste postigli u drugoj vožnji?

– Ne sjećam se da sam takvo što ikad postigao, čak i u utrkama nižeg ranga, a kamoli u Svjetskom kupu.

Čak 17 skijaša trebalo je završiti svoju vožnju da bi netko Filipa maknuo iz “lože vodećeg”.

– To je svakako najdulje što sam sjedio u “leader boxu”. Znalo se to nekima događati kada bi staza otišla kvragu, no meni ovaj put uvjeti nisu išli naruku na takav način. Čak je snijeg više padao kada sam ja vozio drugu vožnju.

Kakav psihološki pristup imate u prvoj, a kakav u drugoj vožnji?

– Kada je situacija normalna, onda je i pristup jednak. No, meni se dogodilo da sam u prvoj vožnji napravio dječje pogreške i pravo je čudo što sam uopće ušao u cilj. I zato sam se razljutio i sam sebi rekao da ne mogu tako skijati i da se moram baciti punim gasom i odraditi to bez pogreške. Takav pristup morate imati i kada ste vodeći nakon prve vožnje jer se samo tako može pobjeđivati.

Kako je naš najbolji skijaš gradio danas uočljivu psihološku stabilnost?

– U nekim stvarima u kojima sam bio malo izgubljen dosta mi je pomogla profesorica Renata Barić s KIF-a. Uz neke cake uspio sam lakše doći do nekih stvari. Prije sam previše komplicirao i propitkivao, nisam bio dovoljno siguran u sebe, no sada sam uhvatio neku konstantu. Treba samo skijati i uživati.

S obzirom na dugotrajan proces sazrijevanja, nužno je da budete i jako strpljivi.

– Kada sam 2014. u Alta Badiji sa startnim brojem 64 osvojio sedmo mjesto, mislio sam da ću brzo doći do postolja i time sam sam sebe malo pojeo. Nakon toga sam se pet godina kalio, u čemu mi je pomogao otac. Naime, znao sam ludovati, u prvoj vožnji bio bih jako dobar, a onda u drugoj “popušio”. No, uporan sam kao konj i znao sam da će se te stvari kad tad posložiti. Prije tri godine, rezultati su me zakucali u pod, ali sam se izvukao pa je prošla sezona bila sjajna, a i ova mi je jako dobro počela.

Poznato je da hrvatski skijaši najbolje podnose teške vremenske uvjete jer stasaju na inozemnim skijalištima na kojima žele iskoristiti svaku minutu plaćenog aranžmana.

– Mi nemamo taj privilegij da, poput Austrijanaca, ako su loši uvjeti, odemo kući i vratimo se nakon četiri dana i nastavimo trenirati. Mi platimo, recimo, dva tjedna boravka na nekom skijalištu i onda želimo iskoristiti svaki dan. To što se u pravilu bolje od ostalih snalazim u lošim uvjetima je zato što često treniram u takvim uvjetima. Kad pljušti kiša, kada se smrzavate dva sata kao konj, to samo “bolesniku” može biti lijepo. No, prije ćete postati šampion trenirajući u takvim uvjetima nego u idealnima.

A baš je prvi veleslalom u Santa Caterini bio slika i prilika nepovoljnih uvjeta.

– Kada smo nakon pobjede sjedili u restoranu, prišao nam je šef norveške ekipe i rekao: “Pa tko bi uopće i trenirao po ovakvim uvjetima u kakvima se danas natjecalo!” Na to smo se samo nasmijali i kazali mu da mi stalno treniramo po takvim uvjetima. I zato se ja, kada je na stazi kaos, snalazim bolje od ostalih.

Za koji trening smatrate da ste ga odradili po najtežim uvjetima?

– Bilo je to 2010. na austrijskom ledenjaku Molltaleru. Dolje je pljuštala kiša, a pri vrhu žičare padao je mokar snijeg i puhao je jak vjetar. Dolje sam bio sav mokar, a gore bih se zaledio. Tada sam se smrznuo najviše u životu. Sumnjam da nam je taj trening donio neki tehnički napredak, ali sam u glavi napravio pomak. Tako se probijaju mentalne barijere.

Skijaški fanatizam krasi i članove obitelji Ljutić koji su proljetos trenirali tako da su se penjali uz strmu padinu, a spuštali se njome na skijama.

– I mi smo to radili kao klinci kada ne bi radila žičara ili kada bismo bili “kažnjeni” za neku glupost kakve smo znali raditi. Ja sam i sam sebe znao tako “kažnjavati” nakon što bih loše vozio. To je sjajan kondicijski trening. Moj je naraštaj još odgajan po staroj školi sporta, koja je bila više vojnička nego ova danas, a ovi novi klinci su prilično kenjkavi.

Naš najpoznatiji MMA gladijator Mirko Filipović običavao je govoriti da je najbolja psihološka priprema kondicijska priprema.

– Sigurno je tako jer kada ste fizički moćni ničega se i nikoga ne bojite. Cro Cop je kao životinja jer se u njegovu sportu “peglaju”, no i skijanje je jako težak sport jer se “kiselite” zbog jakih sila koje vas trgaju tijekom vožnje. Kao da minutu i pol radite čučnjeve s 200 kilograma utega na leđima. Dosta skijaša na dugoj stazi posustane, a ja psihički ne potonem jer sam dobro tjelesno pripremljen.

A za to su zaslužni moji kondicijski treneri Marino Bašić i Matko Vicić. Da biste uspjeli u skijanju, morate biti atlet. Na skali od jedan do pet sve te osobine moraju biti u prosjeku 4,5. Morate puno dizati utege, trčati na duge pruge ili voziti bicikl, a eksplozivni morate biti kao antilopa.

Te “suhe” treninge smatra najtežim dijelom svojeg sportskog radnog vijeka.

– To je krvavi dio. Skijanje je lakši dio, u tome uživam. U svibnju i lipnju mi se ubijamo. Cijeli svibanj trenirali smo kao luđaci. Bili smo kod Istoka u kući, a s nama je bio i glavni kuhar reprezentacije Marko Mamić.

S obzirom na to da je skijanje neprestana borba sa silama koje vas nastoje izbaciti iz ravnoteže, kako se trenira balans?

– Pilates lopte nisu ni približno efikasne kao kada stojite na tankim šipkama, što je i Kostelić radio. Stajati u gimnastičkoj dvorani na preči visokoj dva i pol metra, kada vas ziba naprijed-natrag, to je odlična vježba za ravnotežu jer vas je i malo strah.

Maturirao mami za ljubav

Kaže da nikad nije spavao pod šatorom kao Kostelići, ali jest često u jeftinim hotelima.

– Mi smo u uvijek u skromnome smještaju, najčešće u “gasthausima”. Važan mi je samo dobar krevet, da nije premekan i da u okruženju nema buke. Puno mi važnije kakva je klopa jer sam veliki gurman. Volim fino klopati i zato obožavam Italiju jer se ondje dobro jede, a ne volim SAD jer su tamo i u hotelima splačine. Srećom, kad idemo tamo onda vodimo i svoga kuhara.

Uvijek uživam kada dođem doma na maminu kuhinju, kad ona skuha punjene paprike ili piceka s mlincima. Volim i njezine domaće juhe, a u Austriji i u hotelima nude juhe iz vrećice.

Sve to s Filipom prolazi i njegov trener Marko Šuman.

– On je alfa i omega mojeg skijanja. Imao sam sreću da nisam mijenjao trenera, zajedno smo već 12 godina. Provodimo 200 dana zajedno pa smo više nas dvojica zajedno no što smo sa svojim obiteljima.

Dakako, bude i trzavica, normalno je da se ljudi i posvade, ali bitno je da se to što prije izgladi. Zapravo, više se svadim sa svojim ocem nego s trenerom, jer njemu mogu više reći nego treneru. Inače, moj je otac od početka do kraja sezone stalno s nama i od velike nam je pomoći. Ne miješa se u trenerski dio posla, više je logističar, a meni je važno i da netko od obitelji bude uz mene.

Kada je bio klinac, s njim je bila i dvije godine mlađa sestra Tamara, ali se ostavila skijanja.

– Žao mi je što nije nastavila skijati, bila je veliki potencijal i u dječjem skijanju imala je bolje rezultate od mene. No, ona je za odustajanje imala svoje razloge, ponajviše ozljede. Uostalom, ovaj je sport za cure baš krvav. Pa meni zna biti teško, a kamoli curama. Budem li jednog dana otac djevojčice, sigurno je neću dati u skijanje.

Dok je gledao kako jedan po jedan suparnik ostaje iza njega, u jednom trenu je u loži vodećeg pogladio skije. Je li to bila i gesta zadovoljstva poslom koji je obavio serviser Robert Horvat?

– Skije treba uvijek maziti, a servisera hvaliti jer on ima jako bitnu ulogu. Pa ja za svaku vožnju imam druge skije, a na trening nosim po pet-šest pari skija. Robert je odličan u svome poslu, a imam i odlične Atomicove skije.

Zapravo, jedini imam skije od 198 centimetara, pet centimetara duže od ostalih. Kada sam bio klinac, nikad nisam testirao skije. Rekao bih “daj mi skije i doviđenja”. Danas, dakako, to činim jer kada se borite za svjetski vrh, u toj priči i materijal igra ulogu. Tako sam testirao ove duže skije i osjetio da mi odgovaraju.

A odgovara mu i da nema drugih obveza osim skijanja pa zato o studiranju i nije razmišljao.

– Rekao sam mami da ću završiti srednju školu i maturirao sam, no dalje nisam htio ići.

Kad je već izabrao život skijaškog profesionalca, koliko mora biti dobar da bi od skijanja mogao živjeti?

– Morate biti u vrhu. No, nije mi cilj da skijanjem što više zaradim, nego da ostanem po nečemu zapamćen. A bude li tako, lova će doći kao nagrada. Želim postizati dobre rezultate, a ne gomilati novac. Dakako, kada ste prvi, najviše i zaradite, no jako je mala, u stotinkama, razlika između prvog i sedmog mjesta, a u novcu velika.

Na što trošite zarađeni novac?

– Nisam još ništa od toga trošio. Sigurno ga neću trošiti na gluposti. Imam neke ideje, no sada sam usredotočen na sportsku karijeru, bit će vremena za ulaganje. A sada ulagati baš i nije najpametnije.

Sve dok ne prođe pandemija koronavirusa, koja je i njega zakvačila.

– Zaraženi smo ljetos bili i Istok i ja, no bez ikakvih posljedica. Sreća da je tako jer pozitivna je bila i moja sestra kojoj se još nije potpuno vratio osjet njuha. A i naš fizioterapeut Zoran Pršo, bez kojeg bismo već bili na nekom liječenju leđa, ne registrira mirise.

Mogućnost razvoja infektivne bolesti COVID-19 u prvom je dijelu sezone Svjetskom kupu oduzela publiku. A sportski događaji bez navijača često su kao juha bez začina.

– Jadno je to bez gledatelja. Kada sam pobijedio u Santa Caterini osjećao sam se kao da sam pobijedio na nekoj seoskoj utrci. Srećom, i prošle sezone sam jednom pobijedio pa ipak imam neke pobjedničke slike u ambijentu s publikom. Čujem da će i Sljeme biti bez publike i baš me zanima hoće li se gore pojaviti netko tko će izići iz šume i reći da planinari i da je usput zavirio na utrku.

Prije nastupa na Sljemenu, Filipa čekaju tri utrke u Italiji.

– Veleslalom i slalom u Alta Badiji te slalom u Madoni. A nakon Zagreba slijedi iznimno naporan siječanj u kojem ne namjeravam propustiti ni jednu slalomsku utrku jer mi je slalom jednako bitan kao i veleslalom.

Kada god malo dulje razgovaramo s Filipom, kao tema uvijek iskrsne i njegova odanost Dinamu.

– Kad je otišao trener Bjelica, bili su plavi malo kilavi, no trgnuli su se pa mi je drago da i Dinamo i ja sada rasturamo.

Kad god može, Filip ode na Dinamovu utakmicu, a uživa i u navijačkoj masi hrvatske reprezentacije.

– U ljeto 2018. išao sam na finale SP-a u Rusiju i uživao među navijačima “zakamufliran” i čak mi je bio bolji doživljaj s njima u gradu nego na samim tribinama. Ove godine trebao sam ići na Euro. Već sam imao avionsku kartu i smještaj u Londonu te ulaznicu za našu utakmicu. Nadam se da ću to uspjeti izvesti u novom terminu sljedeće godine.

A mi se nadamo da će Filip uskoro imati i svoju navijačku vojsku i da je ova za njega rezultatski bogata 2020. godina tek početak nečega još većeg i još pamtljivijeg.