Na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u te-kvon-dou održanom u Južnoj Koreji, od 183 zemlje sudionice, 30 ih je osvajalo medalje. Među njima su i tri zemlje s prostora bivše SFRJ - Srbija (dva ženska zlata), Slovenija (jedna muška bronca) i Hrvatska (jedna ženska bronca).
A samo jedna bronca za hrvatski tekvondo skroman je domet jer proteklih smo godina navikli na više. Posebice ako se uspoređujemo sa Srbijom, a s njima se uvijek uspoređujemo, čija se reprezentacija kući vratila sa dvije svjetske prvakinje (Stanković, Mandić). No, za utjehu dobro nam dođe infromacija da i jedna velesila poput Španjolske ima samo jednu broncu, a da je nekad moćna Francuska ovaj put ostala bez iti jedne kolajne.
Doduše, i neke druge velesile nisu prošle kako su očekivale, Rusi su izgubili četiri od pet finala, no za utjehu im ostaje drugi najbolji ulov odnosno sedam medalja. Tri manje od prvoplasiranih Južnokorejaca sa 10 medalja (pet zlatnih, jedno srebro, četiri bronce).
Za primjetiti je da na svjetsku tekvondašku scenu stiže Afrika, radi iznimna tjelesna talenta tamnoputih sportaša. Nakon jednog olimpijskog pobjednika iz Obale Bjelokosti, u korejskom Mujuju Afrikanci su osvojili tri medalje. Dva zlata (Obala Bjelokosti, Niger) i jednu broncu (Gabon). No, s obzirom da na crnom kontinentu ne postoji vrhunski sustav treninga kakav je u vodećim azijskim i europskim zemljama, sve su to sportaši koji treniraju u SAD-u ili Europi.
Doduše, ima i onih koji izvoze svoje tekvondaše poput Irana čija je reprezentacija ovaj put ostala bez zlata (4 medalje). No, na najvišem postolju jedan se Iranac ipak pojavio i to onaj koji se bori pod azerbajdžanskom zastavom. A Beigi Harchegani osvojio je svjetsko zlato s nevjerojatnom bod-razlikom u šest borbi od 148: 47. Štoviše, čovjek je u polufinalu pobijedio moldavskog Engleza Cooka sa 41:5, a u finalu Rusa Kotkova sa 21:3.
Ekstremna je to slika novog te-kvon-doa u kojem se, zahvaljujući promjeni pravila, radi jako puno bodova. Više nema borbi na nogometne rezultate, jer se kaznenim bodom kažnjava svaki pad čak i ako je nakon pogođena udarca, svaki udarac ispod zdjelice, svaki pokušaj izbjegavanje borbe...
Slika je to te-kvon-doa vrlo visokog tempa, u kojem dominiraju borci veće snage (zbog čestog klinča) i izdržljivosti, i u kojem "fantazisti" (fizički nespremni genijalci) više ne prolaze do medalja. A to je te-kvon-do kakvom se Hrvati moraju prilagoditi ako žele držati priključak. Jer, većina naših reprezentativaca i reprezentativki imalo je kondicijskih problema, neki opravdanih - drugi neopravdanih, pa će tjelesna sprema biti jedan od bitnih kriterija nastupanja na velikim natjecanjima.
Pored bronce Kristine Tomić (49 kg), naše su cure imale još tri borbe za medalju koje nisu završile dobro (Matea Jelić, Iva Radoš, Marija Štetić). Ivina radi tjelesne nespremnosti uzrokovane ozljedom leđa i zdjelice, Mateina zbog dvojbenih opomena, a Marijina zbog veće kvalitete suparnice.
Valja reći i da je petero naših reprezentativaca izgubilo borbe s kasnijim svjetskim prvacima, što je također nešto što treba uvažiti u analizi, a to su Kristina Tomić (Srpkinja Stanković), Melani Adamić Golić (Engleskinja Walkden), Dinko Šegedin (Nijemac Bachmann), 19-godišnja Matea Jelić (Turkinja Nur) i 18-godišnja Bruna Vuletić (Korejka Lee).
Nakon svega, direktor reprezentacije Pero Josipović ustvrditi će da izbornik Toni Tomas na ovakvim natjecanjima mora voditi kroz borbe više sportaša od troje (Tomić, Golec, Štetić). Tomas je nakon stresne olimpijske godine imao izvjestan otklon, potrebu za predahom, no njegovo znanje i čitanje borbe su odveć kvalitetni da bi on borbe gledao s tribina.
Zanimljiv je i statistički podatak da je ovo prvo veliko svjetsko natjecanje od 2010. pa naovamo da nitko iz našeg najproduktivnijeg kuba, iz Tomasova Marjana, nije osvojio medalju. No, u njih nekako ne sumnjamo i vjerujemo da će dvije današnje klinke (Jelić, Vuletić) vrlo brzo postati medaljaški kalibar i da će vrlo brzo doći novi nadareni klinci.
Uostalom, s pauzom sestara Zaninović, Filipa Grgića i Marine Sumić, Hrvatska treba pretrpjeti smjenu naraštaja, a hrvatski treneri trebaju trenirati svoje štićenike na novi način, kako bi bili što spremniji za ovaj, sada, brži i dinamičniji sport. U tom smislu, dobro nam i dođe ovaj neuspjeh kako bismo bili svjesni stanja i što prije se prestrojili.
Cak i Srbija hahah al kakimo 😂