Vlak: Mamićev otkaz bio mi je šok karijere

Još uvijek sam formalno trener Vasasa. Međutim, radimo na mirnom raskidu ugovora. Nadam se da ćemo se razići gospodski i da neće biti problema. Oni su bili zadovoljni mojim radom, ali klub je zapao u teške financijske i organizacijske probleme. Tako smo došli do saznanja da je najbolje da se u miru raziđemo – kaže hrvatski stručnjak Marijan Vlak (56) koji je Vasas preuzeo na posljednjem mjestu sa samo jednim osvojenim bodom, a na kraju polusezone ostavio ga u sredini tablice.

Vlak je u Mađarskoj kao doma. Trenirao je Ferencvaros, Videoton i Vasas. Poznaje tamošnji nogomet pa smo ga upitali za usporedbu hrvatskog i mađarskog ligaškog nogometa?

– Ako bismo izostavili Dinamo, mislim da su klubovi u našoj i njihovoj ligi vrlo izjednačeni po kvaliteti. Hrvatski klubovi ne bi bili favoriti u odnosu na mađarske, jer oni imaju nekoliko vrlo kvalitetnih klubova od kojih su neki čak igrali u Ligi prvaka. U Mađarskoj su svi klubovi privatizirani. Imaju svoga vlasnika. Oni dosta ulažu u infrastrukturu klubova pa su ispred nas već po tome da se kod njih zna tko je gazda. Međutim, neki klubovi, kao Vasas u kojemu sam bio trener i koji ima stogodišnju tradiciju, imaju velikih problema s financijama.

Ušao zbog Šarovićeve kazne

Marijan Vlak punih je 15 godina (1973.-1988.) branio za Dinamo, a čak u četiri navrata vodio ga je kao trener. U Maksimir je stigao iz petrinjske Mladosti, pet godina prije nego je potpisao prvi profesionalni ugovor.

– Prvi sam put u Dinamo došao kao klinac 1968. godine. Međutim, bio sam jako nostalgičan pa sam često bježao u rodni grad i nakon nekog se vremena vraćao u Zagreb. S Dinamom sam prvi ugovor potpisao 1973. godine.

Ta veza između vas i Petrinje nikada nije prekinuta. Vaši su vas Petrinjci 2010. proglasili nogometašem stoljeća u njihovu kraju?

– To je za mene velika čast i jedno od najdražih priznanja koje sam dobio u nogometnoj karijeri. Petrinja mi je uvijek ostala u srcu.

Sjećate li se prve utakmice u Dinamu?

– Bilo je to protiv Olimpije u Maksimiru. Prvi vratar Milan Šarović zaradio je u derbiju protiv Zvezde u Beogradu kaznu od šest utakmica pa sam umjesto njega stao na gol.

Bili ste standardni vratar Ćirine generacije koja je prije 30 godina osvojila naslov prvaka Jugoslavije. U kakvom vam je sjećanju ostalo to razdoblje?

– Što se igračkih dana tiče, tih godinu dana bilo je najljepše u mojoj karijeri. Dinamo tada nije bio samo klub koji je osvojio prvenstvo. On je bio više od toga, bio je pokret. Mislim da je tu Ćiro napravio jako dobru selekciju momčadi, ali i izuzetnu simbiozu igrača i navijača.

Na pripreme u Australiju uoči te sezone otišli ste kao pričuvni, a vratili ste se kao prvi vratar?

– Da, na pripreme sam pošao kao pričuva. Novinari su u to vrijeme pisali da imam puno više kilograma nego što je dopušteno. Malo su vaši kolege tada pretjerivali, ali Ćiri nije smetalo da mi pruži priliku. Iskoristio sam je i zbog pružene prilike Ćiri ću uvijek biti zahvalan. Da nisam bio takav kakav jesam, sigurno me Ćiro ne bi stavio na gol.

Šta je Ćiro vidio u vama kao vrataru?

– Ne znam! Imao sam mirnoću, staloženost... Bio sam miran i racionalan vratar. Svi kažu da nisam težio nekakvim bravurama, nekim spektakularnim intervencijama, a djelovao sam dosta samouvjereno. Mogu vam reći da me u nekim situacijama htjela i lopta. Pogađale su me lopte i u glavu i u nogu... Bilo je to vrijeme kada mi je sve išlo od ruke.

Što je krasilo tu šampionsku momčad iz 1982. godine?

– Pravo zajedništvo. Zeko kao kapetan bio je na terenu desna Ćirina ruka. Ono što je Ćiro u pripremi utakmice govorio u svlačionici, to je Zajce na terenu provodio u djelo. Zeko nam je u to vrijeme istodobno bio suigrač, ali i osoba koju smo mi svi ostali izuzetno cijenili.

Jedan ste od rijetkih igrača iz te šampionske generacije Dinama koji nije mijenjao klub. Zbog čega?

– Nakon osvajanja prvenstva 1982. godine tražio me Eintracht iz Frankfurta. To je bila velika prilika za odlazak. Međutim, Ćiro mi je rekao da ostanem i ja sam ga poslušao. Mislim da sam tu napravio krivi korak. Poslije je Ćiro otišao, a u klubu su se neke stvari okrenule protiv mene. U klub su došli neki novi ljudi i sve ono što sam bio dogovorio s Ćirom, to nisu ispoštovali.

Kao trener vodili ste Dinamo u onoj povijesnoj utakmici protiv Partizana koji ste u Maksimiru 1997. dotukli?

– Ta je utakmica bila više od nogometa. Cijela Hrvatska, pa i oni koji nisu dinamovci, živjeli su za tu utakmicu i našu pobjedu. Prvu utakmicu u Beogradu nesretno smo i nespretno izgubili, a u Maksimiru smo pokazali kvalitetu koju smo imali. Mislim da je to u Dinamovoj povijesti bila jedna od najtežih, ali istodobno i najljepših utakmica.

Možete li usporediti tu i sadašnju momčad Dinama?

– Tada se Dinamovi igrači nisu ponašali kao što se danas neki ponašaju. Teško je uspoređivati te generacije jer je Dinamo tih godina davao devet reprezentativaca. Današnji je Dinamo plasmanom u Ligu prvaka napravio veliki uspjeh. Nije sramota s normalnim rezultatom izgubiti od Reala i Lyona, ali od jednih dobiti šest, a od drugih sedam komada... To je više nego ružno. I mi smo ispadali iz Europe, ali nikada na takav način kao što je napravila ova generacija.

Zec je plakao u loži Schalkea

U Dinamu ste kao trener bili čak pet puta. Posljednji odlazak 2009. godine bio je najružniji?

– Moj zadnji odlazak iz Dinama rana je koja mi nikada neće zacijeljeti!

Zbog čega?

– Zbog načina na koji sam morao otići iz Dinama. Ni danas ne znam koji je pravi razlog. U tom trenutku nije bilo razloga. Izgubili smo onu utakmicu protiv Hajduka na Poljudu sa 2:0 u neregularnim uvjetima. Poslije smo pobijedili Zagreb u Kupu i Slaven Belupo u prvenstvu. Jednostavno, preko noći nešto se dogodilo i do današnjeg dana nitko mi nije rekao konkretan razlog. Ne bi mi bilo teško da mi je netko rekao: “Smijenili smo te zbog toga i toga!” Poslije kup-utakmice sa Zagrebom, koji smo pobijedili sa 2:0, zove me sportski direktor i kaže: “Joj, znaš, teško mi je reći, ali ti od danas nisi trener...”. Rekao sam mu: “Dobro, OK, ali reci mi razlog?”. A on meni: “Pa ne znam!” I tako je ostalo do današnjeg dana. Baš zbog toga što mi nije rečeno zašto sam smijenjen, posljednji odlazak iz Maksimira ostat će mi najteži trenutak u karijeri.

Jeste li zbog toga promijenili odnos prema svome Dinamu?

–  Bez obzira na to  koji ljudi bili u klubu i tko vodi klub, za mene je Dinamo uvijek moj Dinamo.

U Kamen Ingradu bili ste sportski direktor u vrijeme najvećeg uspjeha kluba – nastupa u Kupu Uefe?

– Pune tri godine. Došao sam iz Dinama poslije Zekine smjene. Pozvao me Vlado Zec. On je vrlo zanimljiva osoba. Imao je mane i vrline, ali nogomet je volio iznad svega. Živio je s njim. Nikada neću zaboraviti jedan detalj kada smo igrali uzvratnu utakmicu u Njemačkoj sa Schalkeom. U goste im dolazi selo od tri tisuća stanovnika, a stadion je bio rasprodan. U loži sam sjedio do Zeca i kada se na semaforu pojavilo ime našeg kluba, Vlado je od sreće plakao kao malo dijete. To nikada neću zaboraviti jer to čovjek mora doživjeti da malo selo dođe u Kup Uefe i napuni njihovu arenu do vrha. Iako su mi ostali dužni nakon rastanka, tog trogodišnjeg uspješnog boravka u Velikoj uvijek ću se rado sjećati.