Moždano deblo krije tajnu ljudske svijesti i načina na koji se ona 'gasi'

To što smo nakupina stanica u prostoru, točno određena oblika, kao i funkcije svake stanice, još uvijek ne znači da bi ta nakupina trebala biti i svjesna same sebe. Doista, ako smo nakupina prije svega tuđih, bakterijskih stanica, te još trilijuna naših vlastitih, tj. neka vrsta vreće mješovita sadržaja koju na okupu, već opisanim mehanizmima, drži naš imunološki sustav, zašto onda o sebi razmišljamo kao o jednom jedinstvenom biću? Očito, dana nam je svijest o vlastitu postojanju kao jedinke, kao i mogućnost pamćenja svega što nam se dogodilo u vremenu. Sve je to sadržano u stanicama našeg živčanog sustava, a mozak, središte tog sustava, upija neprekidno informacije koje mu stižu iz svakog djelića tijela, do kojeg se živci i njihovi tanašni ogranci prostiru.

Možemo bez mnogih dijelova tijela

Kolika je važnost mozga za naš pojam o sebi govori sljedeći primjer. Ljudi u raznim nesretnim okolnostima mogu ostati bez ekstremiteta, a zbog trauma ili bolesti mogu im biti uklonjeni i slezena, bubreg, plućno krilo, premošten dobar dio crijeva, ili presađivanjem zamijenjeni srce, jetra, bubrezi ili drugi organi. Znači, možemo ostajati bez mnogih dijelova tijela, uključujući i milijarde stanica u tim dijelovima, a pritom i dalje zadržati svijest o sebi kao jedinstvenom biću. Jedino bez čega ne možemo je mozak, a njegovo oštećenje, kao i leđne moždine ili živaca, još uvijek ne znamo nadomjestiti. No, dok nam je za ostale organe u našem tijelu način funkcioniranja sada već prilično jasan te smo im svima uspjeli objasniti funkciju na prilično mehanicistički način, jer sve što se u njima zbiva nalik je vrlo elegantno osmišljenom biološkom stroju, ono što ostaje nejasno su priroda misli i svijesti te njihova materijalna podloga.

U svom remek-djelu “2001: Odiseja u svemiru” iz 1968. godine Stanley Kubrick vizionarski je ukazao na problem koji bi se mogao pojaviti ako čovječanstvo nastavi razvijati sve kompleksnije tehnologije, ne razumjevši pritom što je svijest i kako ona nastaje. Kubrick i Arthur C. Clarke, vodeći autor znanstvene fantastike toga doba, napisali su scenarij u kojem su, pedeset godina prije vremena, predvidjeli problem koji danas zaokuplja mnoge znanstvenike: smijemo li nastaviti razvijati računala i umjetnu inteligenciju, nemajući pritom dostatno razumijevanje materijalne podloge svijesti? U Kubrickovu kultnom filmu, svemirski brod kontrolira računalo Hal 9000. Hal je trebao biti nepogrešiv, no tijekom putovanja počeo je pokazivati znakove vlastite svijesti. Ubrzo se prestao slagati s naredbama ljudi. U nadmudrivanju člana posade i Hala, gubeći bitku kompjutor je počeo pokazivati i emocije, poput straha da će biti isključen. Ta zanimljiva priča, koja se 1968. godine činila znanstvenom fantastikom, postala je realnom bojazni mnogih znanstvenika današnjice. Nedavno preminuli fizičar Stephen Hawking, inovator Elon Musk, direktor istraživanja u Googleu Peter Norvig, kao i osnivači kompanija utemeljenih na umjetnoj inteligenciji – DeepMind i Vicarious – potpisali su u siječnju 2015. otvoreno pismo sa još oko 150 znanstvenika. Time su, između ostaloga, zajednički upozorili društvo na opasnost od razvoja nečega nad čime bismo mogli izgubiti kontrolu.

Temelj straha od umjetne inteligencije jest baš u tome što današnja znanost još ne razumije što je svijest, kako ona nastaje, i kako bismo je uopće mogli istraživati. U prirodi su poznati tzv. “emergentni fenomeni”, koji se spontano pojavljuju kad nešto u njihovoj podlozi postane dovoljno komplicirano. Tako se u velikom žitnom polju, zahvaljujući brojnosti klasja, počnu ocrtavati valovi vjetra, dok dovoljno velika jata ptica stvaraju prekrasne valovite figure u zraku. Bojazan mnogih znanstvenika današnjice je kako je svijest možda također emergentni fenomen, te posljedica brojnosti naših neurona, njihovih međusobnih veza i električnih impulsa u mozgu. Ako je to točno, tada bi sve kompleksnija moderna računala koja podržavaju umjetnu inteligenciju mogla u nekom trenutku također steći svijest i otkazati nam poslušnost. Umjetna inteligencija se već sada pokazuje superiornom ljudskoj u mnogim područjima, pa bi takav razvoj događaja mogao biti katastrofalan za čovječanstvo. Stoga je od velikog interesa moderne znanosti što prije proniknuti u materijalnu podlogu svijesti.

Proteklih godina objavljeno je nekoliko zanimljivih istraživanja s tom namjerom. Neka istražuju pacijente s ozljedama tzv. moždanog debla, dijela živčanog sustava koji povezuje mozak s leđnom moždinom, za koje se pretpostavlja da krije tajnu podraženosti organizma, tj. stanja budnosti. Neki pacijenti s ozljedom moždanog debla sasvim su bez svijesti, u dubokoj komi, a drugi uspijevaju sačuvati svijest usprkos ozljedama. Dubinskim snimkama njihovih ozljeda znanstvenici povezuju očuvanost funkcije dijelova moždanog debla sa zadržavanjem svijesti, a ozlijeđenosti s komom, nastojeći otkriti “gdje” je svijest u živčanom sustavu.

Svijest i dojam o postojanju

No, svijest nije lako definirati, iako svi intuitivno znamo što ona znači. Ona, naime, nije samo stanje budnosti i podraženosti, već uključuje i dojam o vlastitom postojanju. Odakle taj dojam dolazi? Ostaje i pitanje kako se i zašto svijest “pali” i “gasi” pri buđenju i spavanju, te kako je moguće čitav mozak ujutro staviti u funkciju iz punog sna u djeliću vremena, s obzirom na sve njegove kompleksne dijelove? Jedan moguć odgovor je u nedavnom pronalaženju divovskih neurona koji kreću iz tzv. “klaustruma”, područja mozga u kojem je koncentracija različitih puteva i veza najveća, te se smatra možda i najvažnijim integratorom signala u mozgu. Ti su divovski neuroni omotani oko cijelog mozga kao “kruna od trnja” i u interakciji su sa svim vanjskim površinama mozga, tj. posvuda gdje se nalazi siva tvar. Stoga bi ti neuroni mogli cijeli mozak na neki način “paliti” i “gasiti”. Ali, zašto svijest uopće treba paliti i gasiti, te kakva je njezina materijalna, tj. biološka, fizička i kemijska podloga, o tome još znamo vrlo malo. Možemo se samo nadati da će se razumijevanje tog pitanja znatno povećati idućih godina kako bismo spriječili, ili barem naučili kontrolirati, razvoj svijesti u sve kompleksnijim računalima koja razvijamo. Do tada, možemo na ovom mjestu samo podsjetiti na sve dosadašnje značajne uvide i prodore učinjene u području istraživanja živčanog sustava.

Zao zrak: razmišljanja o zdravlju i bolesti u 21. stoljeću