Ako se osjećate kao da ste u crnoj rupi, ne predajte se. Postoji izlaz, rekao je Stephen Hawking na predavanju u Švedskoj. Nije sve izgubljeno ako padnete u crnu rupu, nastavio je, mogli biste naprosto osvanuti u nekom drugom svemiru, poentirao je. Početak je to pojašnjenja nove teorije koju je najslavniji fizičar na svijetu odlučio predstaviti, a radi se o kontroverzi staroj otprilike 40 godina.
Današnja znanost poučava kako je gravitacija crne rupe kako ništa, pa tako niti svjetlost, iz nje ne može izaći jednom kada u nju uđe.
Usisana informacija nestaje
Dakle, Einsteinova teorija relativnosti govori kako je informacija jednom usisana u crnu rupu zauvijek uništena. To narušava zakone kvantne fizike. Kvantna mehanika nalaže kako informacija, dakle sva svojstva neke čestice a ne informacija u smislu podatka, ne može biti trajno i potpuno uništena.
Riječ je, znači, o paradoksu, jednom od najvažnijih problema u istraživanju crnih rupa, možda i najveći problem današnje fizike općenito, a čije bi rješenje pomirilo fiziku sitnog, dakle kvantnu, s fizikom ogromnog, relativnost. Ono što Hawking tvrdi da je otkrio jest pomirba između tih dviju suprotnosti. Jedno od njegovih ponuđenih rješenja jest da crne rupe mogu biti portali prema drugim svemirima pa tako informacija koja u njih uđe nije uništena nego samo kroz crnu rupu prolazi. Ima samo jedna začkoljica – ono što uđe u taj drugi svemir, ne može se vratiti u onaj stari. Kako je za Hawkinga ovakav scenarij ipak prilično banalan, drugo je ponuđeno rješenje puno zanimljivije. Hawking kaže kako informacija nije pohranjena u samoj crnoj rupi, već na njezinom rubu, onome što se naziva event horizon ili događajni horizont, rub nakon kojeg, kada ga pređete, više nema povratka. U tom vakuumu, informacija nije pohranjena u svojem originalnom trodimenzionalnom obliku, već kao dvodimenzionalni hologram. Ali, tada nema praktičnu primjenu nego poprima kaotičan i beskorisan oblik, za sve drugo potpuno je neupotrebljiva.
Zarobljeni u crnoj rupi
Taj hologram bio bi osnova objekta koji je ušao u crnu rupu ali bi ostao razmrljan po njezinu rubu. Ta se Hawkingova teorija očito naslanja na ranije objavljen rad nobelovca Gerarda 't Hoofta koji je otprilike govorio nešto slično samo što je Hawking zaključio kako radijacija, nju je također otkrio on sam, koju isijava crna rupa može pokupiti i dijelove te informacije s njezina ruba pa bi tako ona iz nje pobjegla ali ne bi bila upotrebljiva. Dodatan je problem što kontinuiranim isijavanjem crna rupa zapravo nestaje a s njom i ta informacija kakva je to bila zvijezda od koje je nastala crna rupa.
Ovo se nikako ne može pretočiti u razmišljanje o tome da bi bilo moguće fizički ući u crnu rupu i iz nje izaći, sasvim sigurno biste zbog presnažne gravitacije ostali zdrobljeni iste sekunde u kojoj ste u nju i ušli. Podsjetimo, crna rupa nastaje urušavanjem zvijezde velike mase, bar tri Sunčeve mase, pod djelovanjem vlastite gravitacije a nakon njezine eksplozije, supernove. No, već praktično sutradan u utjecajnom Scientific Americanu izašao je tekst u kojem stoji kako je čak i za Hawkinga prerano tvrditi kako je razriješio ovaj paradoks.
Njegov je ekspoze na predavanju u Stockholmu bio kratak te se tek očekuje od njegova dva suradnika, Malcolma Perryja i Andrew Stromingera s Harvarda, da u sljedećih nekoliko mjeseci objave detaljniju studiju o svemu tome. Problem koji znanstvena zajednica vidi jest u tome što Hawking nije objasnio kako se to informacija pretvara u dvodimenzionalne holograme, odnosno supertranslacije te povrh toga, koliko informacije stane, ovako se čini da ti hologrami mogu čuvati beskonačno mnogo informacija.
Informacijski paradoks
Također, ovo nije prva teorija kojom se pokušava riješiti informacijski paradoks. Prije nekog se vremena pojavila studija koja je čak sva ta rješenja uspjela kategorizirati u ni manje ni više nego šest kategorija. A sve što znanost zapravo treba, piše Scientific American, jest mogućnost opisivanja teorije relativnosti prema pravilima kvantne mehanike.
Prihvaća se čak da je moguće kako postoje različite vrste crnih rupa pa se informacijski paradoks rješava kod jednih na jedan, a kod drugih na drugi način. Postoji još jedna stvar zašto je sve to toliko važno. Taj je paradoks jako sličan još jednoj pojavi o kojoj se debatira desetljećima – velikom prasku. Kod oba slučaja matematika uzima u obzir singularnost, točku beskonačnosti u vremenu i prostoru. Kod crnih rupa to je ta točka u koju biva sabijena zvijezda iz koje je ona nastala. No, ukoliko rješenje informacijskog paradoksa dođe iz kvantne teorije, moglo bi se dogoditi da singularnost postane irelevantnom pa se pojavi potreba da se početak svemira sagleda na drugačiji način – da početka nije bilo već da je i prije svemira postojao neki drugi svemir.
Kako je lijepo tvrditi nesto sto nemozes dokazati.