Tri mjeseca pripremao se Cro Cop (39) za dvometraša Aleksandra Jemjeljanjenka, da bi deset dana prije moskovske borbe saznao da će se sučeliti s Aleksejem Oleinikom, za glavu nižim borcem.
– Htio sam Aleksandru dati priliku za uzvrat, to me motiviralo i jako mi je žao što se nećemo boriti. No, očito je to čovjek koji se ponekad ne može kontrolirati. Premda je Aleksandar imao neke legendarne borbe u organizaciji Pride, njegov neuredni život i nekontrolirano ponašanje odvukli su ga od boljih dosega.
Ne tako davno Mirko je rekao da će prihvaćati samo protivnike koji ga mogu motivirati. Spada li Oleinik u tu kategoriju?
– Da, rekao sam da ću prihvaćati borbe koje me na sportski način zanimaju i inspiriraju, no ljudi iz Legenda bili su prema meni više nego korektni pa sam rekao da ću prihvatiti zamjenu koju oni odrede jer sam jako spreman, a i dovoljno iskusan da se taktički prilagodim novom suparniku.
Otkazivali su mi i dan prije
Nije mu to prvi put da mu u posljednji čas uskače novi suparnik.
- Meni se to dogodilo u Australiji. Sjećam se da je Ben Rothwell doputovao u Australiju, a onda je dan prije borbe odustao zbog želučanih problema, pa su ubacili Peroša.
Saznavši da se bori s majstorom samba Aleksejem Oleinikom, Mirko je morao mijenjati taktičku pripremu.
– Vidim, čovjek ima odličan skor, osam pobjeda u nizu, a po vokaciji je grepler (hrvač, op. ur.). Radi sve, a u predzadnjoj borbi je čak ugušio legendarnog parteraša Jeffa Monsona. Prihvatiti tu borbu za mene je rizik jer ja s pobjedom nad Oleinikom ništa ne dobivam, a s porazom mogu puno izgubiti. No, velim, prihvatio sam to zbog ljudi iz organizacije Legend.
Rusi su me osvojili gestama
A čime su ga oni tako osvojili?
– Napravili su nekoliko ljudskih gesti koje su nekome sitnica, no ja sam na njih obratio pažnju. Nakon što smo odradili presicu i jedno televizijsko gostovanje, otišli smo u klub u kojem je vlasnik organizacije Ruslan Sulejmanov slavio rođendan. Sačekao sam ponoć da mu čestitam i kazao da sada moram ići, a on je inzistirao da me osobno prebaci iako je klub bio pun njegovih gostiju. Mala stvar, ali za mene velika.
Nešto slično dogodilo mu se i sljedeće jutro, u predvorju moskovskog hotela u kojem je odsjeo.
– Već za sedam sati imao sam naručeno vozilo za zračnu luku, a Ruslan je s partnerima došao poželjeti mi sretan put. Znate kada je morao ustati da bi se spremio i u odijelu došao ispratiti me. To je gesta kakvu nisam doživio ni u Japanu. Novcem me se kupiti ne može, ali tom malom gestom kupio me kao čovjeka i upravo je to jedan od razloga zbog kojeg sam odlučio ne otkazati nastup.
Dan prije, Mirko je posjetio Kremlj, i to pod posebnom pratnjom.
- Došli su neki dečki iz Kremlja koji rade na osiguranju ruske vlade i htjeli su me upoznati. Pozvali su mene i članove moga tima Stipu Drviša i Orsata Zovka da s njima posjetimo Kremlj.
No u popodnevnim se satima kroz Moskvu nije lako probijati.
– Bila je nemoguća gužva na cesti i stekao sam dojam da se po zakrčenosti ni Tokio s Moskvom ne može usporediti. Ti ljudi išli su ispred nas sa svojim službenim audijem, a mi smo ih pratili u Ruslanovu BMV-u. Kada smo ušli u nepreglednu kolonu, agenti su upalili rotirku i ušli u suprotan smjer, a mi za njima. No tada su nas zaustavila dva policijska vozila, prepriječila su nam put, a iz njih su izletjela četvorica s oružjem, valjda spremna i pucati na nas. Kada su nas preko megafona počeli pozivati da izađemo iz automobila, naši domaćini iz Kremlja vratili su se po nas. Jedan od njih samo je jednom podviknuo i svi ovi obični policajci iste su se sekunde okrenuli i otišli.
Nakon tako uzbudljiva dana valjalo je nešto dobro prezalogajiti.
– U tom klubu, na Ruslanovu rođendanu, poslužena nam je večera, ali uz house glazbu, barem mi je tako rekao Stipe koji radi povremeno kao DJ. Glazba je toliko treštala da sam se ja morao nagnuti i Stipi na uho urlati da bi me on mogao čuti. Sve je vibriralo pa tako i moj biftek koji je tako “skakao” po tanjuru da sam ga morao vilicom pridržavati.
Fjodor mi je poslao pozdrave
Te večeri Mirku je prišao čovjek koji se predstavio kao prijatelj Fjodora Jemjeljanjenka čije mu je pozdrave prenio. Mirko je pak tog dana na presici prezentirao svoju veliku želju vezanu upravo uz Fjodora.
– Izjavio sam da bih se, ako se ikada dogodi da se Fjodor vrati iz mirovine, volio opet boriti s njim baš kao što bih se s guštom borio i s Minotaurom. Spremio bih se i s guštom odradio borbu protiv Fjodora. Doduše, ona se vjerojatno neće dogoditi, no u ovom sportu vrijedi ono pravilo “nikad ne reci nikad”. I ja sam nekoliko puta najavljivao mirovinu, no uvijek je nešto bilo jače od mene.
Što je to što je bilo jače od Mirka i zadržalo ga aktivnim?
– Koliko god ne volio stres i nervozu vezane uz izbivanje od kuće, sve je to zapravo dio mene. Pa čak i ta opasnost da mi svaka borba bude posljednja.
Kad je bilo najteže?
– Puknuta tetiva i biceps uoči posljednje borbe u UFC-u. Ta je ozljeda tražila hitnu operaciju i dr. Hudetz uspio je to pokrpati. Zapravo, on je na meni izveo čak šest operacija. Četiri puta koljeno, ruku i jednom stopalo kada mi se od jednog udarca otkinuo komad kosti.
I danas Mirko ide na injekcije koje prima u koljeno.
– Izvade moju krv i onda na osnovi toga naprave serum i uštrcaju ga u koljeno. To radim dva tri puta godišnje. U tim prigodama ponekad se požalim doktoru Hudetzu da me boli koljeno poslije treninga, a on mi kaže: “Pa jesi li ti normalan!? Budi sretan da nisi invalid.”
Bez obzira na poteškoće proizašle i iz “godine proizvodnje” (1974.), Mirko je u odličnom tjelesnom stanju i treninzi su mu brutalniji nego prije deset godina.
– Potpuno sam se regenerirao od svih ozljeda i operacija i osjećam se odlično. Svi budući nastupi ovisit će o mom zdravstvenom stanju. Do kraja godine plan je odraditi 31. prosinca u Japanu, a 2104. već je cijela prebukirana ponudama od kojih neću moći prihvatiti sve, ali ću odabrati najzanimljivije.
Jednim okom pratio je i turnir najjače kik-boks organizacije Glory održan u Chicagu.
– Donekle me iznenađuje pobjeda Rica Verhoevena nad Sakijem i Ghitom, no Rico je vrhunski mladi borac, vrhunskih tjelesnih predispozicija, gladan slave i novca. Inače, u današnjem kik-boksu strašna je konkurencija, tu su Verhoeven, Saki, Ghita, Gerges, Londt, Žuravljev, ali i Badr Hari i to je niz boraca koji svatko svakog mogu dobiti. Među njima najveći je talent Badr Hari, no divlji karakter odvukao ga je od boljih postignuća.
Gledao je, dakako, i treći ogled Velasqueza i Dos Santosa.
– Očito je da Velasquez ne leži sjajnom Dos Santosu s kojim sam se i sam imao priliku boriti. Cain je našao pravi recept za Brazilca, nije mu dopustio da se razmaše svojim opasnim boksačkim tehnikama. Velasquez je dobar kik-boksač, odličan hrvač, borac kojem je najveća vrlina njegova izdržljivost. On radi visok tempo svih pet rundi, zatvara distanciju, radi puno na žici, bilo da te udara ili pokušava srušiti, i tome se teško oduprijeti. Cain je svakim takvim udarcem Junioru oduzimao snagu i volju za borbom. No sve to ne umanjuje vrijednost Dos Santosa i on s Velasquezom još čini tandem koji u smislu kvalitete u UFC-ovoj teškoj kategoriji nema premca.
Pratio je Mirko i Final Fight Championship održan u Zagrebu.
– Drago mi je da se takva organizacija pojavila u našoj regiji i to kao ideja mog dobrog prijatelja i poslovnog zastupnika Orsata Zovka. FFC je izvrsna stvar za borce s ovih prostora. Prilika da se promoviraju i nešto zarade, prilika kakvu dosad nisu imali.
Kad je već spomenuo Orsata, koliko mu prijatelj pomaže kao poslovni zastupnik?
– Kamo sreće da nam se putovi u poslovnom smislu nisu razdvojili, gdje bi mi bio kraj. Srećom, privatno smo ostali i tada dobri pa smo lako obnovili suradnju kada se prilika za to pružila. Orsat i ja smo prijatelji još od 1994. i naš odnos uvelike prelazi relacije poslovnog. On je moj iskren prijatelj u pravom smislu te riječi.
Pravi borac ne pregovara sam
Mirko smatra Orsata vrlo važnom osobom za svoj borilački identitet.
– Upravo je Orsat 1999. organizirao moj odlazak u Japan kada sam tamo imao loš imidž jer me je jedan hrvatski dušobrižnik pokušavao onemogućiti svim silama. Nakon što sam već 1996. nastupio u Japanu, dotični je slao pisma da sam ovakav i onakav, da kradem automobile, da sam kukavica i da nisam dostojan nastupa u Japanu i tada je Orsat pokrenuo afirmativnu priču. Prikupio je videomaterijala iz mog amaterskog boksa, ali i s kik-boks turnira u Pragu na kojem sam pobijedio trojicu u jednoj noći, napravio je kompilaciju i promotivne materijale, sjeo na zrakoplov i o svom trošku otišao to predstaviti Japancima. Srećom, uspio ih je razuvjeriti u ono što je o meni govorio i pisao čovjek koji je mislio da se nakon njega nitko iz Hrvatske ne smije zaputiti u Japan ni turistički, a kamoli se tamo boriti. Samo, malo se prevario.
Učinio je Zovko još nešto važno za Mirka, osmislio je ono po čemu ga danas poznaje cijeli borilački svijet.
– On je osmislio moj kompletan imidž. Moje današnje i dugogodišnje ime Cro Cop njegova je ideja. Osim toga, i glazba na koju ulazim u borilište, “Wild Boys” od Duran Durana, također je bila njegova ideja.
Koliko je za popularnog boca današnjice važno imati okretnog i spretnog poslovnog zastupnika?
>> Cro Cop je osam kila lakši od Oleinika!
– Pravilo je da borac ove razine nikad sam ne pregovara jer uvijek ćete bolje prezentirati netko drugi nego što ćeš ti to sam – karikirao je Mirko.
Za najveći dio njegovih nastupa u Japanu pobrinuo se jedan Japanac.
– Dok sam se borio u Japanu, taj je posao obavljao Ken Imai. On mi je dogovarao sve borbe, dogovorio mi je i prve nastupe pod kapom američkog UFC-a. Nakon što se ugasio Pride i nakon što sam ja prvi put otišao iz UFC-a, Ken se okrenuo privatnom biznisu pa sam povratak u UFC ispregovarao sam.
Čini se da je pred Lorenzom Fertittom, suvlasnikom UFC-a, bio uvjerljiv.
– Možeš ti biti ne znam kakav pregovarač, no ako promotor nema interesa za tebe, od toga neće biti ništa. Oni uvijek povuku crtu iznad koje se ne ide, a uvijek je pitanje je koliko čovjek s druge strane pregovaračkog stola može osjetiti gdje je ta crta. Borca to opterećuje, psihološki iscrpljuje i zato je bolje da to radi netko drugi.
Ne dogovara menadžer samo borbe nego i štošta drugoga.
– On se brine za kontakte s medijima, sponzorima, organizira putovanje. On procijeni što je za borca najbolje, recimo kojim je medijima nužno dati intervju, a kojima ne. Primjerice, ne mogu ja sada u Rusiji dati 20 intervjua, već će moj zastupnik izabrati tri-četiri nama najzanimljivija medija. On je, dakle, i neka vrsta brane.
Kad je već spomenuo sponzore, ostaje činjenica da ga na jumbo plakatima po Lijepoj našoj ili u hrvatskim televizijskim reklamama baš i nismo vidjeli, a nije da po svojoj popularnosti nema potencijala za to.
– Kod nas od sponzora nema novca, to je sve sića, a ja se nisam htio prostituirati za šaku dolara, bolje reći za šaku kuna. Imao sam ponuda za reklamiranje alkoholnih pića, primjerice pivo, no to nije dolazilo u obzir.
U Japanu je na vrhuncu slave ipak snimao reklame.
– Nije ih bilo puno, no sjećam se da sam reklamirao neke brijaće aparate, neku vrstu specijalne kave, neku sportsku odjeću, borilačku opremu. Premda je to, što kažu, lako zarađen novac, ja se ni u to nisam nikada gurao jer sam bio zadovoljan zaradom od samih borbi.
Mogli bi osnovati veteran tour, kao tenisači.