Te je jeseni Pavao Živković dva puta bio ranjen. Nekoliko dana nakon prvog stradavanja vratio se na bojište. Kada je drugi put ležao u vukovarskoj bolnici, imao je samo jednu želju: da netko kaže njegovu sinu Goranu gdje se nalazi pa da ga on posjeti. Danas, 23 godine poslije, ni samome sebi Pavao Živković ne zna objasniti kako se moglo dogoditi da poruka ne stigne do Gorana. Da je bilo drukčije, možda bi tada 22-godišnji mladić poslušao oca koji mu je samo htio kazati da je sve gotovo, da će Vukovar biti okupiran, da se malo bolje pripazi.
– Valjda Bog nije htio da se sastanemo – govori Pavao Živković u svom domu na Sajmištu, gdje živi sa suprugom Marijom. U toj su kući odrastali njihovi sinovi Goran, rođen 1969. godine, i Damir, rođen trinaest mjeseci poslije. Pavao Živković radio je na Ovčari, ondje su se nakon srednje škole zaposlili i njegovi dečki. Gorana je zanimala elektronika pa je dobio posao u radionici. Njegov mlađi brat Damir vozio je traktor. Kad je zamirisalo na rat, Pavao Živković danju je radio, noću išao na stražu. Damir je od početka svibnja 1991. godine bio u gardi na Opatovcu, a poslije je bio na položaju u Borovu naselju.
– Idem ja, tata, s tobom. Neću u podrum – kazao je Goran ocu.Tako je i bilo. S njima dvojicom bio je još i Slavko Živković, Goranov stric, a Pavin brat.
Tog dana ubili su 80 ljudi
Kada je zapovjednik kojeg su zvali Beretka ranjen, Goran Živković preuzeo je zapovijedanje kod vatrogasnog doma. Ondje je našao i potrganu motorolu, raskopao ju i na brzinu popravio. Vješt i tih, mladić koji je volio čitati knjige... Takav je bio Goran Živković.Mati Marija posljednji ga je put vidjela 14. rujna.
– S ocem je došao kući na ručak. Odjednom, zagruvalo je sa svih strana. Goran i suprug krenuli su iz kuće, na položaj. Sin me nagovarao da pođem s njima, govorio “‘ajde, ‘ajde, ‘ajde”. Nisam htjela. Odlučila sam ostati. Tog dana na području Sajmišta Srbi su poubijali osamdesetak ljudi. Mene su odveli u Velepromet. Gorana više nikada nisam vidjela – govori Marija Živković. O sinu zna da je bio ranjen 16. studenog. Iz vukovarske bolnice tri dana poslije odveden je na Ovčaru. Marija Živković uspjela se spasiti i preko Mađarske otići u Zagreb.
– Na televiziji sam gledala snimke pada Vukovara. U koloni koja je izlazila iz grada vidjela sam supruga na štakama. Bio je živ! Ali o sinovima nisam ništa znala – kaže.
– Mene, braću Slavka i Šimu i našeg oca odveli su u logor. Šime je bio psihički bolesnik, a u Veleprometu su mu oduzeli lijekove... Kad su nas vozili u Srijemsku Mitrovicu, u autobus je uletio Arkan i sve redom tukao. Odvezli su nas u Stajićevo, u štale bez hrane i vode. Slavko je ondje vidio Damira. Uspjeli su si mahnuti. Tata Pavao i brat Šimo razmijenjeni su polovinom prosinca 1991. godine. Slavko i ja u logoru smo bili do 27. ožujka 1992. Sin Damir odveden je u logor u Niš. Razmijenjen je 14. kolovoza 1992. Odande je izišao kao sjenka od čovjeka – govori Pavao Živković.
Volontira u Spomen-domu
Goranova baka Janja, Pavina mama, s ostalim je ženama odvedena u Šid pa je preko BiH uspjela doći natrag u Hrvatsku. Neko je vrijeme bila u Ivankovu, a zatim je otišla k sestri u Šaptinovce nedaleko od Našica. Nije dočekala ni povratak kući, u Vukovar, ni istinu o Goranovoj sudbini i sudbini njegove strine, Slavkove supruge Marije Živković koja se također vodi nestalom.
– Dva puta zvali su nas na identifikaciju. Nismo ga mogli identificirati. Naš je Goran među one 61 osobe čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni. Kad smo se vratili u Vukovar, od jednog radnika iz Tompojevaca doznali smo da je, orući njivu, naišao na pomiješanu krv i vodu. Ondje je vjerojatno bila druga grobnica, ali nitko nije pronađen – nemoćno će Pavao Živković.Danas je ovaj branitelj Vukovara u mirovini. U mirovini je i njegov mlađi sin Damir, koji je nakon rata bio radio u 5. gardijskoj brigadi, zatim u Uredu za obranu Vukovar. PTSP Damir liječi vjerom i volontiranjem u Spomen-domu Ovčara, gdje posjetiteljima govori o strahoti koja se ondje dogodila, u kojoj je stradao i njegov brat.
>> Vinkovčani zapalili lampione u spomen na vukovarsku žrtvu
zanimljivo da pro hdz mediji 90tih nisu objavljivali ovakve priče, o tome se šutjelo kao i sa petim ortacima i hitnoj privatizaciji