Kad HDZ i SDP ego stave iza javnog interesa

Taj tugaljiv izraz već danima ne silazi s lica Peđe Grbina. To traumatično iskustvo ostavilo je traga na njemu. Kako i ne bi! Nikad prije nije sudjelovao u nečemu tako licemjernom i nemoralnom, nikad nepravednijem i beščasnijem.

Ne može si oprostiti što je podlegao psihologiji mase, što se ponio kao tipičan Freudov sociopatološki lik koji u gomili postaje nesvjestan posljedica svojih djela. Ne opravdava ga ni što je ta gomila najbolje od SDP-a i HDZ-a. Na koncu, zato je i sam, još dok su ga odavali grašci znoja na čelu, rekao: “Vjerujem da svi razumijete da je odluka bila teška, ali mislim da je u ovom trenutku, s obzirom na situaciju u kojoj se Hrvatska danas nalazi, to jedina moguća odluka”.

Dakle, od pregršt mogućnosti da za ustavne suce izaberu istaknute pravnike, suce, odvjetnike, državne odvjetnike i sveučilišne profesore, kako i Ustav nalaže, neovisne, moralno neupitne, ustavnopravno kompetentne, koji imaju znanja o europskim pravnim standardima, koji nisu opterećeni aferama, izbor je spao na “jedinu moguću odluku” koja obuhvaća troje političara, Ingrid Antičević Marinović, Josipa Leku i Davorina Mlakara. Očito još nije trenutak da partitokracija ustupi mjesto meritokraciji, odnosno stranački podobnici neovisnim stručnjacima. Uz njih, Hrvatski sabor je – premda za prepisivanje kažnjavaju čak i djecu – Snježanu Bagić nagradio reizborom na jednu od najčasnijih funkcija. Kako su se usudili? Pa kome je u ideološki podijeljenoj zemlji važan moral!? Divide et impera hrvatski političari doveli su do savršenstva. “Naši” mogu raditi što ih volja. Zato se i HDZ tako grčevito drži MOL-om kontaminiranog Karamarka, jer znaju da “našima” tolerancija naglo skoči čim im se zaprijeti povratkom Milanovića. I obrnuto. Ili, kako Grbin reče inspiriran svojim i SDP-ovim doprinosom jednoj od najvećih sramota Hrvatskog sabora: “Postoji trenutak u politici kada imaš obvezu preuzeti odgovornost i staviti svoj ego iza onog što je javni interes.

Mi u SDP-u smo to učinili”. Pokušajmo ga razumjeti! Da su dali oduška svom egu, sigurno ne bi SDP-ove zastupnike sa svim njihovim manama birali za ustavne suce, već su jedino tako mogli kontrirati HDZ-u. Inače bi glasovali za prof. dr. sc. Željka Potočnjaka, doc. dr. sc. Gorana Selanca, Katarinu Buljan, te prije svih za prof. dr. sc. Sanju Barić, koju je Grbin i nedavno hvalio zamjerajući HDZ-u što je kandidatkinji s takvim kvalitetama lani nedostajalo dva glasa da postane ustavna sutkinja. Koji licemjer! I onda se baš on nađe u Saboru, moralizirajući o političkoj krizi, pitati vladajuće je li im barem neugodno zbog sramote koju su priuštili svim građanima RH. SDP i HDZ odlučili su se za izbor sudaca koji zdrav razum ne može objasniti, ali zato politika može, i još prikazujući to kao čin stranačkog altruizma jer su “vlastiti ego stavili iza javnog interesa”. Sjetimo se koliko je nemira unio Karamarko upornim “lustriranjem” u predizbornoj kampanji.

Rekao je: “Ne mogu nam danas neki krugovi nuditi ono što smo htjeli odbaciti 90-ih, ne mogu nam nuditi boljševički mentalitet”, a onda su koji mjesec kasnije hadezeovci pokopali bilo kakvu lustraciju birajući za ustavnog suca “društvenog pravobranitelja samoupravljanja” u komunizmu. I “partizanku” koja je u Saboru viknula “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Što je 1942. bio herojski čin partizana osuđenog na smrt vješanjem, ali danas je to sramotan ispad čak i da nije bio zloupotrebljavan pri komunističkim egzekucijama onih kojih se jugoslavenski narod bez suđenja trebao osloboditi. I licemjerni HDZ je lani, kad su opravdano bojkotirali izbor ustavnih sudaca u režiji SDP-a, tumačio kako se nikad u parlamentarnoj praksi nije dogodilo da se stranački klubovi ne dogovaraju o kandidatima “koje bi predložili u nekom širem klubu za plenarnu sjednicu”. Tada je baš Mlakar zaključio: “Držimo da je to sumrak demokracije u Hrvatskom parlamentu” i uljuđeno se ispričao svim kandidatima. Ove se godine kandidatima nema tko ispričati što se sumrak demokracije ponovio, ovaj put kao zajednička politička farsa SDP-a i HDZ-a koju je troje sada ustavnih sudaca uveličalo nadgledajući sve vrijeme u Saboru vlastiti izbor. To je ta “trodioba vlasti” o kojoj je Leko razmišljao kad je nakon dugog premišljanja prelomio i odlučio se kandidirati. To je ta zaljubljenost u “jednakost, ravnopravnost i pravdu” zbog koje je Antičević Marinović uvjerena da je stvorena za ustavnu sutkinju. Zbog toga su bili i HDZ-ov “jedini mogući izbor”. HDZ i SDP opet zajedno kao kad je njihovo dvovlašće trebao ugroziti referendum o izbornom sustavu. I veliku koaliciju dobit ćemo kad to njima bude koristilo. 

>>'Kriza je iza nas, to će biti HDZ-ova vlada, najvjerojatnije s HDZ-ovim premijerom'