Kako to Letonija može, a mi ne

Teško je naći javnog službenika kojemu je drago što mu je smanjena plaća. Ali ako ga tražite dovoljno daleko od Hrvatske, primjerice u Letoniji, gdje sam ih osobno tražio protekli tjedan, pronaći ćete ga.

– Plaća mi je smanjena za 50 posto. To je bio šok jer takvo smanjenje zaista utječe na čovjekov stil života. Ali znao sam da je za gospodarstvo moje države to ispravna stvar – kaže jedan letonski javni službenik, koji je svoje iskustvo podijelio pod uvjetom da ostane anoniman. – Znao sam da, dok štedi na jednoj strani, moja država ne smanjuje sufinanciranje projekata iz fondova EU jer je to bitno i zbog tih investicija mogli smo obraniti zdravu ekonomiju – dodaje taj sugovornik.

Hrabrije od Hrvatske

Globalna financijska kriza pogodila je tu zemlju najjače od svih u središnjoj i istočnoj Europi. Između 2008. i 2010. izgubila je oko 25 posto vrijednosti BDP-a. Iseljavanje mladih, obrazovanih i nezaposlenih postalo je toliko masovno da je zemlja izgubila desetinu stanovništva. Ali u drugoj polovici 2010. Letonija se vratila ekonomskom rastu i sada ima stope rasta BDP-a koje su među najvećima u Europskoj uniji. Prvog siječnja prošle godine uspješno je uvela euro, a prvog siječnja ove godine preuzela je šestomjesečno predsjedanje Vijećem EU. U Rigi, sugovornici Večernjeg lista otkrivaju koji je bio recept uspjeha Letonije u izlasku iz krize i može li se nešto iz tog recepta preslikati na Hrvatsku, kojoj posljednja ekonomska prognoza Europske komisije predviđa da će u 2015. izaći iz šestogodišnje recesije, ali i da će biti zemlja s najmanjim rastom BDP-a u EU (0,2 posto).

– Ekonomsko iskustvo Letonije može poslužiti kao lekcija. Ali kao i svaku lekciju, treba je uzeti sa zrnom soli. Kao primjer, ali ne kao nacrt koji treba doslovno pratiti – kaže Daniels Pavluts, bivši letonski ministar gospodarstva.

Mjere koje su Letoniju izvukle iz duboke krize mogu se svesti na dvije glavne stvari. Prvo, letonska vlada provela je ogromnu fiskalnu prilagodbu: u 2009. na rashodovnoj strani proračuna uštedjela je ekvivalent 6,7 posto BDP-a, a ukupno je od 2008. do 2011. fiskalna prilagodba iznosila 16 posto BDP-a. Ukinuta je polovica državnih agencija, plaće u javnom sektoru srezane su za prosječno 26 posto (u privatnom sektoru za 10 posto), a iz javnog sektora otpušteno je 29 posto službenika. Tu fiskalnu prilagodbu pratio je paket financijske pomoći MMF-a i EU u iznosu od 7,5 milijardi eura. I drugo, privatni sektor povećao je produktivnost. Na listi Svjetske banke koja rangira 183 države po lakoći otvaranja biznisa i poslovanja, Letonija je u 2014. bila na 23. mjestu. Hrvatska na 65.

Iz toga se lako može zaključiti da je razlika između Letonije i Hrvatske u tome što hrvatski javni sektor nije doživio takva otpuštanja i rezove, ali za povratak gospodarskog rasta u Letoniji nisu bile ključne uštede u javnom sektoru, nego rast produktivnosti u privatnom sektoru. Prema mišljenju trojice uglednih ekonomista iz Međunarodnog monetarnog fonda koji su napisali stručnu analizu pod naslovom “Bum, krah, oporavak: forenzika letonske krize”, produktivnost poduzeća i industrije u Letoniji narasla je zbog “linjanja” radne snage: “zaposlenost je pala u gotovo svim sektorima, što je vidljivo i kroz povećanje nezaposlenosti”.

Letonija je zemlja u kojoj sindikati nemaju snažnu ulogu, u kojoj je minimalac nizak i gdje zakoni ne štite radnike kao u nekim drugim zemljama EU, pa su tvrtke u situaciji kad više nemaju pristup jeftinim kreditima postale učinkovitije i počele raditi bolje, s optimalnijim, tj. manjim brojem zaposlenika. Ili je moguće, zaključuju MMF-ovci, da je u temelju letonskog gospodarstva već postojao rast produktivnosti i da je porast nakon krize jednostavno bio povratak temeljnom trendu. “U tom slučaju, to je mogućnost koja je relevantna za Letoniju i druge baltičke države, ali puno manje za države u južnoj periferiji eurozone”, zaključuju u svojoj forenzičkoj analizi letonske krize. To znači da je oporavak u Letoniji puno manje relevantan i za Hrvatsku. Odnosno, da se ne može tako lako preslikati s baltičkog na balkanski dio EU.

Krugman nikad nije vjerovao da bi fleksibilnost plaća spuštanjem nadolje mogla djelovati u demokraciji a da ljudi masovno ne izađu na ulice prosvjedujući

bivši ministar gospodarstva Daniels Pavluts

– Posao političara je da pronađu ravnotežu u jednoj mješavini mjera koje variraju od smanjenja proračunskog deficita do povećanja konkurentnosti. Primjerice, u Letoniji smo uveli posebne pogodnosti za mikro i mala poduzeća poput smanjenja temeljnog kapitala na jedan lat i oporezivanja po stopi od samo devet posto ako vaša mala tvrtka zadovoljava određene uvjete. Nitko vam ne može reći bi li takva mješavina mjera dala isti učinak u nekom drukčijem društvu - kaže Daniels Pavluts, bivši ministar gospodarstva. Na vrhuncu krize, on još nije bio u vladi, nego dužnosnik u letonskoj gospodarskoj komori, ali kaže kako je tadašnja vlada, koja je provodila velike reforme, dobro vodila dijalog sa svim ključnim dijelovima društva, uključujući i civilni sektor, i sindikate, i poslodavce.

Javnost osjećala krizu

– Sjedili smo za stolom s članovima vlade, raspravljali o planu reformi koji se vlada spremala predložiti. Nisu nas uvijek slušali, ali su slušali. Dijalog je također bitan – kaže Pavluts.

Valdis Dombrovskis, bivši premijer koji je Letoniju vodio kroz ekonomski oporavak, u svojoj knjizi “Kako je Letonija izašla iz financijske krize” naglašava jedan važan aspekt: “Javnost je osjećala krizu na dubok i sveobuhvatan način”. Građani Letonije odmah su izgradili čvrsto uvjerenje da je kriza vrlo ozbiljna, da im prijeti ne samo gubitak radnih mjesta nego možda i gubitak slobode i nacionalnog identiteta. I s takvim uvjerenjem u javnosti bilo je lakše politički djelovati, pa i donositi radikalne mjere. Letonci se manje žale i manje negoduju nego narodi na jugu ili jugoistoku Europe. Skloniji su tome da izdrže žrtvovanje u ime viših ciljeva, a jedan od njih je želja da se što više odmiču od Rusije i približavaju Zapadu.

– To je nešto što vjerojatno ne možete preslikati u drugim državama. Građani zemalja poput Grčke, Italije i Francuske imaju utvrđen standard života. Navikli su na određenu razinu stabilnosti. Za nas u Letoniji to se ne može reći jer mi smo mlada država i mlado gospodarstvo. Prolazili smo krize i reforme odmah od devedesetih i takve stalne promjene natjeraju vas da prihvatite svaku teškoću i nosite se s njome – kaže javni službenik s početka teksta koji je želio ostati anoniman.

Iako je i Hrvatska konstantno suočena s krizama – prvo ekonomskim u socijalizmu, pa ratnim u borbi za nezavisnost, pa ponovo ekonomskim – dojam je da ljudi u Letoniji spremnije podnose osobno žrtvovanje. Još jedna razlika u stavovima javnih službenika u Hrvatskoj i Letoniji može biti ta što su u Hrvatskoj mnogi u javnoj upravi realno potplaćeni čitav niz godina, dok su u Letoniji u tri uzastopne godine prije izbijanja krize dobivali povišice koje su ukupno dosegle 30 posto. Pa kad su im plaće linearno smanjene tijekom krize, to smanjenje je manje boljelo nakon svježih uspomena o povećanju.

“Lekcije koje druge zemlje mogu naučiti iz iskustva Letonije mogle bi biti ograničene, jer mnogi elementi letonskog uspjeha čine se povezani s čimbenicima koji su u velikoj mjeri specifični za Letoniju”, kažu ekonomisti Blanchard, Griffiths i Gruss u svojoj “forenzičkoj” analizi krize u Letoniji.

To mišljenje dijeli i Paul Krugman, ugledni američki ekonomist, nobelovac i kolumnist New York Timesa, koji je već godinama u velikoj polemici sa svojim neistomišljenicima zbog Letonije.

U prosincu 2008. Krugman je napisao da je “Letonija nova Argentina”. Smatrao je da se zemlja ne može spasiti unutarnjom devalvacijom i sugerirao je da bi trebala omogućiti devalvaciju svoje tadašnje nacionalne valute. No, letonska vlada nije željela devalvaciju iz sličnog razloga koji se čuje i u Hrvatskoj: građani i tvrtke većinu svojih kredita imaju u eurima i u slučaju devalvacije mnogi ne bi mogli vraćati kredite.

Krugman promašio

– Krugman nikad nije vjerovao da bi fleksibilnost plaća spuštanjem nadolje mogla djelovati u demokraciji a da ljudi masovno ne izađu na ulice prosvjedujući. Ali u Letoniji se pokazalo da je to moguće – kaže bivši ministar gospodarstva Daniels Pavluts.

Bivši premijer Dombrovskis smatra da Krugman nije u stanju priznati da je pogriješio kad je prognozirao da će Letonija bankrotirati i da neće uspjeti.

Krugman je veliki protivnik politike štednje koja dominira Europom. Nijemci i drugi tvrdokorni zagovornici štednje u Letoniji vide svojevrsnu potvrdu da su u pravu. No, ako Letonija i jest uspješan primjer da štednja funkcionira, taj primjer sa sobom nosi i jedan poražavajući aspekt: previše je ljudi emigriralo iz zemlje i previše je nezaposlenih. Trojica ekonomista iz MMF-a koji su analizirali letonski recept izlaska iz krize postavljaju legitimno pitanje znači li tolika emigracija na neki način i neuspjeh programa prilagodbe. “Uglavnom trajan odlazak mlađih i obrazovanijih radnika mogao bi zaista biti skup za one koji ostaju”.