– Volim kad svojim radom mogu biti nekome od pomoći. Sretan sam kad taj moj rad ide u korist starih i nemoćnih, ljudi sa slabijim primanjima koji dolaze ovamo po brašno, ulje i deterdžent. To me ispunjava – kaže Željko Bičanić (56), neumorni volonter koji svake srijede pomaže u istovaru hrane, pića i higijenskih potrepština u socijalnoj samoposluzi Presvetog Trojstva u Slavonskom Brodu.
Pomažu i kćeri i unuke
On je jedan od onih humanih, plemenitih i odgovornih ljudi zlatnog srca koji poduzimaju sve što je u njihovoj moći da pomognu sugrađanima u nezavidnoj materijalnoj situaciji, uljepšavajući im sumornu svakodnevicu. Pravi dobri duh franjevačkog samostana. Za razliku od drugih, mlađih volontera koji dolaze povremeno, Željko je u socijalnoj samoposluzi svakog tjedna. Oni koji ga poznaju kažu da je vrijedan, odgovoran i ljubazan, priskače u pomoć svakome kome zatreba. Zaboravljenim ljudima s margina pomaže u uključivanju u život zajednice na kvalitetan i koristan način nastojeći im omogućiti da se osjećaju sigurnije, bolje i manje napušteni. Osim što je volonter, Željko je i sponzor. U više navrata donirao je potrepštine i materijalna sredstva za rad samoposluge.
– Dok pošiljke nisu počele redovito pristizati, samoposluga je ovisila o donacijama. Tada bi mi u samoposluzi napisali što im nedostaje, primjerice kava ili čokolada, i ja sam im to donosio. Nisam donirao samo ja, bilo je dosta nas koji smo priskakali – prisjeća se Željko koji i danas nerijetko daruje djeci igračke, slatkiše ili školski pribor.
U franjevačkom samostanu u kojem radi samoposluga čude se Željkovoj ustrajnosti i upornosti. Međutim, njemu taj rad pričinjava zadovoljstvo, donosi mu unutarnji mir i spokoj. Volonterski duh Željko je prenio na cijelu svoju obitelj. Zajedno s njim volontiraju i njegove kćeri Lana, Dijana i Dora, braća, zetovi, čak i unuke. Lena ide u drugi, Tara u treći, a Petra u peti razred osnovne škole.
– Ispočetka je u samoposluzi bilo puno volontera, ali neki su zbog različitih obveza morali prorijediti dolaske ili su odustali. Zato se mi koji smo ostali dogovaramo međusobno, tempiramo dolaske da uvijek nekoga bude i općenito funkcioniramo kao jedna velika obitelj – objašnjava Željko.
Za Željka volontiranje nije obveza, nego privilegij. Vodi se geslom da nije toliko važno što ste učinili u godini na izmaku, nego koliko ste puta pomogli onima kojima je pomoć bila potrebna. Svojim primjerom želi potaknuti i druge da u sebi prepoznaju volonterski duh i plemenitost i učine nešto dobro za lokalnu zajednicu. Uza sve to je i hrvatski branitelj i dragovoljac, ratni vojni invalid nekoliko puta ranjavan u Domovinskom ratu.
Uvijek na raspolaganju
Posao u samoposluzi prilično je zahtjevan. Dostavljač ponekad donese po dvije ili tri palete robe. Sve to treba najprije odnijeti u podrum i poslagati, a kasnije ponovno iz podruma donijeti u trgovinu. Nije lako nositi vreće teške desetak i više kilograma uza stube, osobito ako ste narušenog zdravlja. No Željku ništa ne predstavlja problem.
– Istina, bilo je dana kada sam dolazio prehlađen ili s nekim drugim zdravstvenim poteškoćama izazvanim posljedicama ranjavanja, ali to me nije omelo. Nastojim uvijek biti na raspolaganju. Tu sam, trudim se dati koliko god mogu od sebe. Nema veze što sam najstariji. Ja na to ne gledam tako – ističe Bičanić.
Volonteri su oruđe ljubavi i dobrote. Bez njih se na humanitarnom planu ništa ne bi moglo odraditi. To su ljudi koji nesebično odvajaju dio svog vremena za čovjeka u potrebi, darujući mu šalicu toplog čaja, stisak ruke, osmijeh ili lijepu riječ. A Željko je njihov najprepoznatljiviji izdanak. On svoju priču odrađuje vođen dubokim unutarnjim osjećajima. Sve to zahtijeva puno odricanja i samoprijekora. Ali u njegovoj se obitelji priča isključivo o humanitarnom radu.
– Poručio bih mladima da u životu ne gledaju samo sebe. Ostavite mobitele i društvene mreže, pogledajte malo oko sebe. Oko vas je puno ljudi u potrebi kojima treba nečija pomoć. Dovoljno je učiniti neku sitnicu, dati čokoladicu ili šaku bombona nekom djetetu da biste se osjećali sretnije i bolje. Volontiranje je jako lijepa i pozitivna stvar – zaključio je Željko.